Za bijelog čovjeka, Indija je otkrovenje. To je zemlja koja najviše odudara od naših poimanja i sistema vrijednosti. Indija je velika, silovita i za nju se treba pripremiti i informisati. Blaga i bogatstva ove riznice kulture se otvaraju tek poslije razumskog prihvatanja stila života ovih ljudi koji nas plaši i na momente nam je neprihvatljiv.
Priča uvijek počinje na aerodromu nekog od velikih hindu gradova. To može biti Delhi, Mumbaj ili neki treći megalomanski aerodrom gdje nas avioni ostavljaju u njihovom oblaku prašine, čudnih mirisa, smoga i sa pogledima miliona hindusa uprtih u vas po izlasku sa aerodroma.
Po scenariju taksiste: Za putnike koji idu sami po Indiji tu dolazi do prvog velikog problema - doći do centra Nju Delhija, Starog bazara, centra haosa univerzuma….
Uvijek se tu nađe neki prevarant taksista koji u ranojutarnjim časovima, kad većina aviona slijeće u Indiju, kreće sa pričom o tome kako su svi hoteli bukirani, dok vas vozi po neobičnim predgrađima ovog prenaseljenog grada. Siva boja, zidovi prašine, čudna vozila, lica, ljudi po ulici koji spavaju uvijeni u prašnjavu ćebad u nekom prljavom polumraku učine da većina putnika prvu noć provede u nekom od preskupih, a jako skromnih hindu hotela. Cijene za prvi dan dostignu i više stotina dolara u zavisnosti od scenarija koji vam priredi taksista.
Dan se nastavlja u potpunoj nesigurnosti. Ništa nije onako kako bi trebalo da izgleda - prodavnica nije prodavnica, vrijeme nije vrijeme, ulica nije ulica, saobraćaj nije saobraćaj. Putniku često treba par sati da dođe do flaširane vode i obične prodavnice. U tolikoj smješi boja, limova, gužve po ulici, lica, prljavštine koja štipa za oči, um i percepcija normalnog čovjeka ne može tako brzo da razdvoji stvari i šta je šta, već sve dobija oblik stapanja haosa.Vic koji ćete čuti od većine putnika koji prvi dan provode u Nju Delhiju je: „Gladan sam, al’ mi se ne jede” ili će čovjek od 30-ak godina pitati svog vodiča u polušali: „Da li mogu da te držim za ruku”…Primjera je dosta, restorani su neke kockice od pločica u kojima bradati hindusi kuvaju u limenim šerpama masno mirisne karije dok im oko glava kruže mušice, a iza njih prstima jede deset još bradatijih hindusa uvijenih u čaršave i turbane. Međutim, vi ste tu došli jer vas je rikšaman doveo do najboljeg restorana koji ste tražili, željeli ste da vas dovede u Evropu, u nešto što vama liči na restoran iz Evrope.
Kad se Indija “rodi” u očima: U stvari, ovo je dobar restoran u Delhiju jer prave nevjerovatne „massale” u koje ide puno začina. I, to je taj scenario sa bradatim kuvarom koji zna svoj posao, ali šta vama vrijedi… Rikšaman se uvredljivo okreće kad ga molite da vas odveze na preskupi obrok u Šeraton hotel, dok vam u glavi odzvanja “hoću kuuuući”….
Krave jedu đubre po ulici, otvorena kanalizacija miješa miris sa izduvnim gasovima rikši koje voze u svim pravcima, merdevine, policajci, vučna kola, prodavci koječega, sve je to izmiješano na ulici u svim smjerovima dok trube sirene, svi hoće da vas dodirnu i svi i sve oko vas pravi buku u oblaku prašine… Stravičan prizor.
A onda konačno dolazi preokret - oči polako počinju da razaznaju lica, da razlikuju restorane od prodavnica, ulice od trotoara, smjerove kretanja, naprijed od nazad, čajdžinicu od prodavnice duvana za žvakanje, poslastičarnicu od radnje sa tkaninama i sarijima… I stvari počinju da djeluju normalnije. Neprihvatljivo i dalje, ali bar koliko- toliko realnost dobija logički okvir. Indija je rođena, ali je opšti utisak da je Delhi jako naporan i težak čovjeku koji prvi put dolazi u Indiju. Putnici koji su već posjećivali Indiju drže ruke u džepovima, pljuckaju po ulici, piju čajeve i slobodno se kreću kroz masu ljudi i prevoznih sredstava. Za prvi dan u Indiji je bitno par stvari da bi ste ga lakše preživjeli: prvo- morate znati da će on proći; drugo- dišite duboko kroz maramu i držite se blizu vodiča jer će vas on dovesti do malo ličnog prostora, tišine, pića, hrane i čistog vazduha; treće - uzmite rikšu na cijeli dan za oko 300 rupija ili 5 eura i rikšaman će vas provesti kroz cijeli taj haos.Bezbjednost rikše: Čovjek se osjeća mnogo bezbjednije na rikši, a i više stvari doživi. Rikšamani prave neki krug po Delhiju od pet, šest tačaka koje se obilaze- Stari market, Crveno utvrđenje, Lotosov hram itd…
Torbe nas čekaju u lokerima na željezničkoj stanici, pa se prvi dan čovjek u Indiji suoči sa mravinjakom i definicijom haosa. Povodom toga, za putovanje po Indiji čovjek mora da ponese što manje stvari da bi se što lakše kretao kroz vječitu gužvu i nelogične smjerove kretanja, kao i čudnovata prevozna sredstva. Šest sjedišta za deset ljudi u džipu je standard za hinduse koji se na to osmjehuju i ne razumiju zašto se nervirate što nema mjesta. Poslije ovoga vas ništa vise na planeti ne moze iznenaditi!
(Jungle truble)
