I onda kao grom iz vedra neba pogodila me je vijest da je preminuo Ratko Rogošić. Kako striktno poštujem naredbe zdravstvenih radnika, ne izlazim iz stana i ne družim se, nijesam znao da se nalazi u bolnici i da se bori protiv ove napasti.
Saznanje da je Ratko pobijeđen u toj borbi i da ga više neću vidjeti, da čak neću moći da se poklonim iznad njegovog odra, dovela me je do ludila. Do sada sam se u svojoj porodici suočavao sa smrću no i pored toga ova me je rasturila. Velika bol koju osjećam neće brzo proći.
Ratko Rogošić je kod svih ljudi koji su ga poznavali bio omiljena osoba. Bio je oličenje čovjeka koji voli život, koji voli ljude oko sebe, koji svojim duhom i srdačnošću utiče da čovjek u njegovoj blizini postane bolji i zadovoljniji.
Nikada neću zaboraviti njegov iskren osmijeh i zadovoljstvo kojim je zračilo njegovo lice pri susretu sa poznatim, a bogme i nepoznatim. O profesionalnom životu Ratka Rogošića može se napisati mnogo lijepog, ali ja to neću raditi. Ja ću pisati o njemu kao čovjeku, posebno kao fudbalskom čovjeku.
Ratkov život obilježio je fudbal. Nakon završetka fakulteta u Subotici, vratio se u svoj voljeni Titograd, gdje je počeo poslovnu karijeru i bračni život. To mu nije smetalo da se bavi fudbalom. Nije želio da mu se profesionalno preda, već je igrao iz ljubavi, u amaterskim klubovima iz Titograda. Onakvog kakvog ga je Bog dao, ostavljao je iza sebe bezbroj događaja koje su obilježili njegov duh i izuzetan smisao za šalu. Svi u klubu voljeli su ga zbog kvalitetnih igara ali iznad svega kao čovjeka koji je posjedovao izuzetan staropodgorički šarm.
Kada bi mu bilo malo takvog fudbala igrao ga je na malim terenima sa svojim društvom. Stari Podgoričani znaju da je to bilo legendarno društvo omiljeno u cijelom gradu. Prepričavale su se dogodovštine Ratka Rogošića, Luke škurog, Bucka Radonjića…Oni su bili najbolji novi predstavnici staropodgoričkog humora i domišljenosti. Vrijeme je htjelo da nijedan od njih više nije živ. Siguran sam da će se, obzirom na to kako su živjeli, ponovo sresti u raju.
Ratko se okušao i kao trener ali je odustao jer u tom poslu nije uživao. Jako dobro ga pamtim kao sportskog radnika, bio je predsjednik omladinske komisije FK Budućnost. Znao je kako treba raditi da njegov voljeni klub dobije prave igrače iz mlađih selekcija. I zahvaljujući tako dobrom radu, mnogo je izuzetnih igrača stasalo.
U starije doba redovno je pratio utakmice svoga kluba. U ovom trenutku se sjećam da sam ga sreo pred jednu utakmicu seniorske ekipe FK Budućnost (tada je u timu ovog kluba bilo par igrača koji su non-stop pričali na terenu). Pitao sam ga gdje je krenuo. Odgovorio je onako kako je njemu bilo svojstveno: ,,Idem da slušam utakmicu Budućnosti“.
Ratka više nema, otišao je neponovljivi. Svi mi koji smo ga poznavali mnogo smo izgubili. Postali smo siromašniji. Nikada ga neću zaboraviti.
Hoću da mu zaželim laku crnu crnogorsku zemlju, koju je neizmjerno volio.
