Dešava se da pjesnik svjesno ili nesvjesno, u sopstvenu poeziju ugradi svojevrsnu estetiku i emociju za njeno razumijevanje – takva poezija se urezuje snažnije i daje onu posebnu crtu univerzalnosti. Sam Sekulović nam predaje svoj ključ, (tajni) kao u pjesmi ,,Kad sve zamre” u kojoj kaže:
,,Neka i zamre sve ovo okolo
sve ovo koje zbog mezimenosti
prah priziva ja ću biti živ.”
Prefinjeni, glas u pjesmama samog autora ne odustaje ; svjestan ,,istina” savremenog svijeta prihvata ulogu naratora koji želi da poezijom poveže metafiziku prolaznosti i kosmičkih puteva kao u pjesmi ,,Suton.” Ma koliko da u ovoj pjesmi preovladava pesimizam mitskih ,,utvara” pjesnik ne odustaje od ljubavi kao misterije i ne želi joj oduzeti težnju ka vječnosti. Doduše Sekulović je pjesnik kojem je itekao stalo do tematske raznovrsnosti, upravo u takvim trenucima nastaju njegova zapažanja i sama suština novih horizonata. Poezija nas nikada nije iznejvjerila ona autoru predstavlja dinamičan motiv. ,,Tango ulice” je savremena poezija koja predstavlja antropologiju današjnice i u sebi nosi, formu, teme i stil, ipak, u savremenoj poeziji ona predstavlja značajani autorov napredak u odnosu na prvu zbirku poezije ,,Treba mi riječ” na crnogorskom pjesničkom nebu ova zbirka značajno odskače. Istančan je osjećaj autora da nastavi da piše o temama i motivima kao i u prvoj zbirci, sa stihovima koji nose lični pečat. Sekulović se u ovoj poetskoj ,,igri” fokusira na (lične) svjetove a iznad svega na polje kompleksne povezanosti ,,savremenog patrijahalnog društva” različitog generacijskog, društvenog i iskustvenog stajališta i razmišljanja.
Sama poezija postavlja i suštinska pitanja, je li povlačenje u smiraj nekadašne ,,Mladosti” kako i glasi istoimena pjesma parafraziranje samoće ili mudrost, ko je hrabriji, onaj koji je naučio ,,sudbinski” se predati ili živjeti u okolnostima koje ne može promijeniti ili onaj boemski mislilac koji želi preći granice svojih principa. Pred čitaocima je (svojevrsna) najprivatnija psihološka ispovijest i to izgovorena u dahu, ispisana bez dizanja olovke na pergamentu. U pomenutoj pjesmi ,,Mladost” autor ističe:
,, Što mi sve prijeti ne straši me,
jer mi je duša još tako mlada,
i udovi i ramena daće mi još vremena,
samo vremena, samo vremena. ”
Pjesnik Sekulović svojoj poezijji pristupa iz jungovog sagledavanja svijeta pjesma ,,Grad” (krvave suze) satkavši poeziju (ropstva) raspolućenih ličnosti i nemira arhetipa, prezentuje često svoju individualizaciju. Lirski subjekt je biće koje ima svoje strahove, uglavnom predstavljene kao iracionalane, u odnsosu na uzvišenost ljudskog bića. Stalnim iznalaženjem načina da poezija Sekulovića dosegne lirsko ,,JA” nailazi na prepreku pred razumom, koji je u večitom preispitivanju i dilemama. On je zagledano u kosmos, čije su mudrosti veće i čudotvornije od ustaljene svakodnevnice koja proizilaz iz individualnog promišljanja. Tragajući za (vječitim) istinama, porukama i odgovorima koje leže (ali se i traže) u vremenu koje je bilo i koje će doći, malo pjesničko prisustvo traga za iskonskom empatijom i odgovorima koji nadilaze ovovremenost sadašnjeg trenutka, a njihovo značenje predstavlja ništa drugo do sagledavanje jednostavnosti bez koje ničeg ne bi blo. Pjesnički dijalog Sekulovića sa okolinom postaje način da se izraze i iskažu sve težnje i strahovi, da se nagovijeste sumnjičavi pogledi na zaborav i da svaka nova pjesma bude svojevrsni znak poezije na crnogorskim poetskim raskršćima.
ČEŽNJA
Čežnju, kao fotografiju , žar koji se gasi, rastvara sliku po sliku,
neumoljivo, predskazanje ispunjujuće.
Daleko jesi, a i da si bliže, čežnja si moja neumitna,
bolećivo srce iskušavaš bez milosti,
plivaš u moru moje mašte.
GRAD
Svjedok krvave suze.
Protkanost silama nevidljivim.
Nemjerljiva snishodljivost u plimi nečovještva.
Trgovi kao vašarišta neznanja.
Pločnik grada kao da je preklinjao da ga oslobodi ropstva potpetica,
lanaca od zemlje i kletvi koje najavljuju zoru.
U snu je pjevao i plaćao dugove koje drugi zadužiše.
Bez pitanja, zasjede ga ne dotiču.
Odmori se grade,
predugo već umireš u vremenu rijeka ponornica.
Nema te rijeke, da tvoju tugu odnese.
GROTESKE
Groteske lika ljudskog, ne zanima tuđe oko, niti se nadaju smiraju.
Hodaju lagano kao po iskrivljenoj piramidi, za koju leđa podmeću drugi.
Veliki su veći, a zamor donosi zamagljen vidik.
Ljepotu nepatvorenu mrze jer ih podsjeća na jezero toplo.
Oni su navikli na mraz na usnama.
KAD SVE ZAMRE
Neka i zamre sve ovo okolo,
sve ovo, koje zbog bezimenosti prah priziva,
ja ću biti živ.
Živ u punini, živ životom neprolaznim, sa jedrom umjesto krila,
i vjetrom koji prati moj kurs.
Usporedba sa djetetom u meni daje mi moć.
Čuvam ga od zrelosti, od vrenja uzaludnih.
Neka spava,
biće snažnije kada se probudi
onda kad mi bude najpotrebnije,
kada zametnem konačnu kavgu,
u jesen neku kad tijelo da signal,
kada bore se pretvore u lijevak nektara života,
kada moja duša postane nijema,
probudiću ga,
pomaziću ga rukom hrapavom ali nježnom,
probudiću ga pjesmom milosnom,
glasom umilnim,
ljubavnu javu ću mu najaviti,
uz zvuke svirca, a ne violiniste.
Oči, djetinje, će se otvoriti,
pogledaće me kao iz polja cvijeća
i znaću da uzalud nijesam živio.
PLAČ MUŠKARCA
Nije ovo plač muškarca, ženo.
Ovo nijesu suze,
to alkoholna jara izbija iz oka.
Nije ovo stvarnost,
ovo jezero je utočište jer nemam drugog zbjega.
Kako da ti objasnim da plač ne objašnjava svoje korijene,
to je od vina, od vina.
Znam da misliš da sam prevario suze.
Biće da je vino suze lukavo obrlatilo i ukrotilo.
