Kada se u organizaciji pojavi problem, prvo pitanje je skoro uvijek isto: ko je kriv i šta treba promijeniti? To pitanje ima smisla samo ako organizaciju posmatramo kao mašinu, kao sklop djelova u kojem pokvareni dio jednostavno zamijenimo. Ali organizacija nije mašina.
Organizacija je mreža odnosa, a u mreži se ništa ne kvari izolovano. Timove čine odnosi, povjerenje, način na koji ljudi sarađuju i uvjerenje da će svako preuzeti svoj dio odgovornosti.
Kada jedan čovjek izostane, tim će ga neko vrijeme nadomjestiti. Ljudi će preuzeti više, pomoći jedni drugima i završiti posao, dok postoji povjerenje. Problem nastaje kada povjerenje počne da nestaje. Tada više nije riječ o jednom zaposlenom, jednom timu ili jednom odlasku. Problem postaje sistemski.
Organizacije često polaze od pretpostavke da je svako zamjenljiv. Formalno, vjerovatno jeste. Ali ono što se mnogo teže zamjenjuje jesu odnosi, znanje, povjerenje i ravnoteža koju svaki pojedinac stvara unutar tima.
Zato se zaposleni ne počinju slušati onda kada traže izlaz, jer uzrok fluktuacije najčešće nije nastao u posljednja tri mjeseca. Nastajao je znatno ranije kroz kontinuiranu nepažnju prema signalima, nespremnost da se čuje gdje postoji problem i radno okruženje u kojem ljudi ne osjećaju dovoljno psihološke sigurnosti da kažu: „Ovo nije dobro.“
To je suština kompleksnih sistema: posljedicu vidiš na jednom mjestu, a uzrok je nastao na sasvim drugom, i to mnogo ranije. Kada problem postane vidljiv u brojkama, on je već star.
Zato R Faktor ne pita: „Ko je kriv?“ To pitanje traži krivca, a ne rješenje i gotovo uvijek stiže prekasno.
R Faktor pita: Koji je obrazac odnosa doveo do toga da ovaj problem nastane, jer najskuplje organizacione krize gotovo nikada ne počinju kao krize.
Počinju kao jedna neispunjena riječ. Jedan prećutan signal. Jedan razgovor koji nije održan na vrijeme.
Ko prati odnose, ne čeka da problem postane statistika. Vidi ga dok je još signal, jer nema organizacije koja nema probleme.
