Mrzjeti ili ne, pitanje je koje traje od pojave homo sapiensa do danas. Istražujući porijeklo i oblike mržnje, indijski filozof Sidarta Gautama (oko 566. do 486. p. n. e.) je zaključio da je to vječni zakon i da se mržnja nikada ne smiruje mržnjom, već jedino njenim odsustvom. I biblijska priča o Kainovom ubistvu brata Avelja, koja je jedna od poznatijih biblijskih saga, govori o mržnji. Ono na čemu mržnja kao osjećanje sa velikim destruktivnim potencijalom počiva, jeste zloba, ljubomora, zavist i kompleksi manje vrijednosti. U nekim slučajevima razlog mržnje potpuno je iracionalan i nema vidljivog znaka, već je on skriven negdje duboko u iskustvu čovjeka. Za mržnju je karakteristično i to da je to fenomen koji negira tuđi život i njegove kvalitete, pa i njegovo samo postojanje. Sa mržnjom se često miješa ljutnja, ali je ona jedno posve drugačije osjećanje. Dok je mržnja usmjerena ka osobi, ljutnja je uvijek usmjerena ka njenom ponašanju – ljutnja je uvijek zahtjev da neko promijeni svoje ponašanje.
Kolektivna iskustva naglašavaju da se kašalj i ljubav ne mogu sakriti, čemu svakako treba dodati da se ni mržnja, kao osjećanje jake odbojnosti prema nekome ili nečemu, ne može sakriti. Kada o mržnji upitate ljekare, oni će uvijek naglasiti da je psihička energija koja se troši na mržnju dosta velika i da ponekad apsorbuje ukupni duševni život. Čak i mimika lica pri izgovoru ove riječi kao da odražava bijes, ljutnju i agresiju i često podsjeti na psa koji reži. Baš zato mržnja pripada najcrnjim ljudskim osjećanjima, bilo da je posmatramo iz etičke ili moralne ravni. Ipak, to ne znači da mržnju treba zaboraviti, već i podsjetiti da postoje ljudi čija nam mržnja može nanijeti zlo. Nije utjeha ako znamo da se mržnja vraća baš kao bumerang svima koji mrze. Utjeha nije i ako znamo da nema zemlje u svijetu gdje zbog različitih razloga i podjela, čiji korijeni sežu u vrijeme duže od sto godina, još uvijek postoje mržnje u različitim oblicima. Njihovo prisustvo otvara rane i rasprave, cijepa društvo po šavovima i mimo njih. A to je uvijek tako kada su crni glasi, prodorniji od onih koji u sebi sadrže ljepotu i vedrinu.
Dakle, saglasićemo se da iz svega navedenog proizilazi da mržnja nije nešto novo, ali ono što je poražavajuće za sva društva pa i naše crnogorsko, jeste činjenica da je ona, umjesto u padu, zapravo u porastu. Izvori tog porasta su različiti – nezadovoljstvo, različite vrste podjela, pad životnog standarda, prisustvo ekstremnih stavova koji se zaogrću religijskim učenjima...
Svako društvo, kako kaže dr Zoran Milivojević, u kome tinja nezadovoljstvo, koje za posljedicu ima podjele, od navijačkih do stranačkih, jeste u određenom stanju bolesti i jedne vrste građanskog rata niskog intenziteta koji ga iscrpljuje i sprečava da se razvija. Posebno negativan elemenat koji podgrijava taj rat, jeste govor mržnje. Prožeto šarolikošću crnogorsko društvo je zapalo u jednu kompleksnu krizu. Opterećeni prošlošću, građani se i danas dijele na Crnogorce i Srbe, Bošnjake, Muslimane, Albance, Hrvate, Rome, Egipćane... državna zastava neprihvatljiva je za mnoge stanovnike države, kao i himna. Pritajena mržnja tinja kao žar u pepelu. Crnogorsko društvo polarizovano je do te mjere da je prisutna procrnogorska i prosrpska državna orijentacija, u državi djeluju dvije pravoslavne crkve, funkcionišu dvije akademije, jedni su za NATO alijansu, drugi protiv nje, antifašisti su naspram onih drugih… Bošnjaci i Muslimani nikako da nađu zajednički jezik. Mrzi se uvijek nešto što nam je slično, što je blisko i što se u psihologiji naziva prokletstvom malih razlika. I svi, nekako, vuku na svoju stranu, ne osvrćući se na iskustvo koje govori da onaj ko svoj identitet ostvaruje na mržnji prema drugome nikada ga neće ostvariti, jer je mržnja negativna emocija, a iz negativnog, zna se, nikada ne može nastati nešto pozitivno.
Poseban izvor mržnje je tzv. govor mržnje, koji je sve prisutniji u medijima, a na koji mi nemamo odlučnu reakciju, ne samo onu koja bi došla iz nevladinih organizacija, iz intelektualnih krugova, ljudi iz politike, već i od samih građana. Čini se, stoga, da širenje mržnje u medijskom, a posebno u online prostoru, umjesto smirivanja dobija nove oblike i nove aktere. Baš zbog tih pojava poželjno je protiv govora mržnje govoriti što češće i odlučnije, masovnije i sa pozicija kolektivnih i pojedinačnih prava. Porast nivoa mržnje u raznim društvima i životima svih ljudi danas – tzv. kultura mržnje – mijenja ovu situaciju jer mržnja ima ozbiljne posljedice kako na zdravlje nacije, tako i emocionalno, psihološko i fizičko zdravlje pojedinca. Budući da se predmetu mržnje pripisuju urođene i nepromjenljive osobine, oni koji mrze ne vide prostor za konstruktivno, već samo za radikalno rješavanje problema. Upravo tu i nastaju problemi koji pritiskaju mnoga društva, u koje spada i naše. Kada sve ovo znamo, neminovno se nameće jedno važno pitanje - može li se mržnja ublažiti ili izmijeniti? Odgovor se, samo unekoliko, može svesti na to da zbog uvjerenosti u stabilnost i postojanost osobina zbog kojih se neko ili nešto mrzi, mržnju teško možemo mijenjati. Mržnja je duboko usađen osjećaj kojeg se teško osloboditi. Ali, ukoliko želimo da drugi čuju i razumiju naše pritužbe, treba razumjeti i čuti njihove – treba iz svog srca čuti kako je to biti u koži onoga koga mrzimo.
Šta reći na kraju i kako zaokružiti pogled na mržnju i pitanje sa početka ovog teksta? Možda se prvo treba našaliti i reći da svima želimo ugodan vikend jer mrzimo ponedjeljak, koji iznova donosi nove obaveze i trku sa vremenom. Manimo šalu i konstatujmo da ne bismo znali gdje nam je kraj, da energiju koju trošimo na mržnju upotrebljavamo za njen antipod – ljubav! Stoga svima nama valja postaviti pitanje čemu onda mržnja, zavist i svađe? Znajući da je ovozemaljski život kratak i da brzo prolazi, ipak treba reći da niko od nas ne bi trebao da dozvoli da ga mržnja, koju prema nekome osjeća, navede na to da prema njemu bude nepravedan, ili da protiv toga nekoga zborimo ono na što nemamo pravo, pa makar se radilo i o onima koji su nam potpuno suprotni, ili čak neprijateljima. Baš suprotno – po pitanju njih uvijek je poželjno govoriti istinu i ispoljavati ljubav!!! Ne treba živjeti u iluziji da će se uspostaviti svijet bez mržnje i da će naša neprijatna pitanja i probleme riješiti profesori univerziteta, ali to ne znači da treba da prestanemo da gradimo svijet ljubavi, kad god smo u mogućnosti. Ne smetnimo sa uma da čovjek koji je izložen mržnji protiv mržnje ne može preduzeti ništa ili gotovo ništa, a da čovjek ispunjen ljubavlju može učiniti mnogo, pa i to da zamoli Boga da onima koji mrze oprosti, jer oni ne znaju šta rade!!!
