Grupa proizvođača koju čine Organizacija zemalja izvoznica nafte i saveznici, uključujući Rusiju, zajedničkog naziva OPEC+ saglasila se u utorak da se pridržava planiranog povećanja proizvodnje od februara, uvjerena da pandemija neće u prevelikoj mjeri uticati na nova smanjenja tražnje za ovim energentom.
OPEC+, koji planira povećanje isporuke na dnevnom nivou, sastaje se uvijek kada se cijena nafte naglo smanji ili uveća, sa ciljem da donese odluke o nastavku proizvodnje kojom članice snabdijevaju globalno tržište.
Vijest da je dogovor grupe koju čine 23 zemlje članice o povećanju proizvodnje postignut odjeknula je tržištima i uticala na to da globalna referentna vrijednost nafte dostigne najviši nivo od novembra, vraćajući se na cijenu koja je važila prije novog talasa zabrinutosti zbog mogućeg smanjenja tražnje za gorivom potrebnim za avio-industriju, ali i svakodnevni prevoz s obzirom na to da se procjenjivalo da bi putovanja neko vrijeme mogla da budu obustavljena, kao i da bi rad od kuće mogao da bude imperativ.
Na trenutak je sve izgledalo kao da OPEC+ u potpunosti oblikuje naftno tržište, no situacija je znatno drugačija ukoliko se posmatra šira slika uticaja na cijenu. Rast cijena nafte čak i ovoga puta je pokazatelj ekonomske i monetarne neuravnoteženosti mnogo više nego što je podstaknut odlukom grupe proizvođača.
Još ranije postalo je očigledno da svaka najava sa ove adrese o smanjenju proizvodnje, koja bi zbog očekivane nestašice mogla da prouzrokuje rast cijene, zapravo samo djelimično utiče na poskupljenje, budući da se sve odvija u uslovima razvoja inovativnih tehnologija i diverzifikovanja izvora energije.
Sa druge strane, kada OPEC+ najavi povećanje proizvodnje, to istovremeno ne predstavlja signal da će cijene biti snižene, a posebno ne da će doći do povratka na nivo koji bi se mogao smatrati povoljnim za oporavak globalne ekonomije. Donošenje odluke o povećanju proizvodnje je povoljan faktor, no ujedno i nedovoljan za rješavanje problema nivoa cijena.
OPEC+ proizvodi manje od polovine svjetske nafte i njihove odluke su izuzetno važne, ali najavljeno povećanje isporuke ne može dugoročno da riješi problem snabdijevanja
Postojeći problemi na naftnom tržištu posljedica su pogrešne alokacije kapitala i nedovoljnog nivoa ulaganja u energetski sektor, a sve to pod pritiskom monetarne politike koju karakterišu programi kvantitativnog popuštanja koje su najveće centralne banke vodile više od deceniju, umanjujući motive za kapitalna ulaganja u energetiku.
Spoj političkih pritisaka i plasiranja ogromnih količina, najblaže rečeno neosnovano doštampanog novca stvorio je problematična uska grla zbog kojih je došlo do poremećaja među faktorima koji utiču na prognoze i planiranje. U ovakvim okolnostima nastajali su dugotrajni nizovi neisplativih investicija u neproduktivne aktivnosti paralelno sa prilivom ogromnih količina kapitala u sektore u koje investiranje u toj mjeri može samo pomoću vještačkih podsticaja da omogući privremene dobitke.
Na tržištima je došlo do intenzivnijeg ulaganja u onu imovinu koje je uvijek bilo znatno manje u odnosu na tražnju koja je za njom postojala, dok je ulaganje u naftu smanjeno do momenta u kojem je stvoren višak. Istovremeno, cijena barela je rasla budući da je ponuda nafte uvećavana jednakom dinamikom kojom je rasla potrošnja.
Problem koji se istovremeno javlja vezan je za vještački stvorenu tražnju podstaknutu plasiranjem doštampanog novca, s obzirom na to da prokretanje infrastrukturnih projekata koji zahtijevaju energiju u ovakvim okolnostima na cijene utiče poput velikog špekulativnog balona.
Iako djeluje da OPEC ima koristi od visokih cijena nafte, to je samo djelimično tačno. Kombinovana proizvodnja nafte u zemljama članicama i onih koje su izvan OPEC-a raste u skladu sa potrošnjom nafte.
Jedan od ključnih problema u ovom smislu je spoj nedovoljnih ulaganja u energetsku politiku sa vještačkim povećanjem likvidnosti. Stoga je OPEC+ mogao samo da ublaži uticaj ovih faktora, ali ne i da ih eliminiše.
OPEC+ proizvodi manje od polovine svjetske nafte i njihove odluke su izuzetno važne, ali najavljeno povećanje isporuke ne može dugoročno da riješi problem snabdijevanja.
Injekcije likvidnosti u toj mjeri su prouzrokovale zastoje i uska grla tako da povratak u situaciju u kojoj dogovorno određivanje visine cijene nafte, takvo da proizvođači imaju zaradu, a globalna ekonomija ostvaruje napredak, djeluje gotovo nemoguće.
Put do stabilizacije dug je onoliko koliko je očekivano da traje nesmetan, prirodan proces energetske tranzicije sa fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, što znači da bi to moglo da traje decenijama. No, i taj put biće usporavan onoliko koliko političke odluke nastave da se donose u korist jeftinog novca umjesto ulaganja u energetsku infrastrukturu.
