eć nekoliko dana prijateljica, dugogodišnja mirovna aktivistkinja, ne slučajno i očito podstaknuta istovrsnom strepnjom koju mnogi od nas osjećaju i onda kada o njoj ćute, dijeli na jednoj društvenoj mreži odlomke iz tekstova i intervjua Mirjane Miočinović. Na konstataciju da je ona prva javna ličnost koja se individualnim, javnim činom usprotivila ratu i ratnom ludilu devedesetih i pitanjem da li se i na koji način rat mogao preduprijediti, budući da su ,,neke stvari“ bile jasne već krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, Mirjana Miočinović je odgovorila: ,,A bilo je očigledno da je s Miloševićem stupio na scenu jedan lako prepoznatljiv primerak demagoga - mesijansko obećanje socijalne pravde bez ikakvog ekonomskog pokrića, imenovanje ,,neprijatelja“ koji je izvor zla, kanalisanje ljudskog nezadovoljstva u željenom pravcu. Bilo je, istovremeno, od samog početka vidljivo da nije u pitanju demagog koga bi zadovoljio mali i kratkotrajni uspeh, već da je reč o megalomanu, o školskom primeru vulgarne volje za moć koja ide s opasnim defektima u karakteru. I ovaj požar kojem danas prisustvujemo, to je njegova neronska zabava. A svima nam je bio poznat jezik demagogije i morali smo biti imuni na njega“.
Nismo to, nažalost, učinili ni do danas, nismo prepoznali obmane i lažna obećanja, kao ni početne pobude podsticanja strahova i izazivanja kolektivne paranoje, pohlepe i mržnje. Nismo naučili da razlikujemo istine od poluistina, lažne od pravih autoriteta i nismo naučili da prepoznamo prave motive strastvenih ideološko-emotivnih priziva. I opet, u ovom dijelu Balkana, dijelimo istu zebnju, podvrgavani demagoškim zahvatima balkanskih političkih elita, u prvom redu onih koji su opet riješili da zaigraju na kartu masovne hipnoze provocirane snom o Srpskom svetu koji najzad vraća i svoje izgubljeno dostojanstvo i svoje teritorije.
Demagoške i populističke iluzije, međutim, u praksi izgledaju nešto drugačije - osvježena Crna Gora se, umjesto najavljenog okretanja ekonomskom prosperitetu i pomirenju, okrenula upravo onome od čega je, kako su govorili njeni glasnogovornici, željela da utekne, beskrajnom i, čini se, nerazmrsivom klupku identitetskog vrenja sa onim tako prepoznatljivim i nadasve zloslutnim predznakom iz devedesetih. Sa plaža na Crnogorskom primorju ovih je dana otjerana, zajedno sa porodicom, djevojka koja je nosila burkini, a sa terase crnogorskog turističkog centra polivena je žena koja je nosila hidžab. U svemu što je nesaglasno etici i estetici Srpskog sveta propoznaje se povampireno ustaštvo, otvorena je sezona lova na ,,ekstremiste“, a naoružane osobe prijete smrću urednicima i novinarima ,,neusaglašenih“ medija.
U Srbiji, zemlji matici i ,,ekonomskom tigru“, u kojoj su sva čuda odavno postala moguća, najnovija a dovoljno znakovita ilustracija njenog hoda ka propasti jeste istraživanje Krovne organizacije mladih Srbije, sprovedeno od aprila do jula ove godine, u kojem nalazimo podatke da ,,gotovo polovina (49,2%) mladih planira da se iseli iz Srbije, pri čemu 23,6% ispitanika već planira odlazak, dok 25,6% još nije ušlo u proces planiranja“. Istovremeno, ove godine je, prvi put, najviše mladih podržalo povratak kontrole nad Kosovom vojnim sredstvima - ,,za dve godine podrška ovoj opciji porasla je sa 18,7% na 31,1%“. Možda je činjenica da je svega 11% mladih zainteresovano da ostane u Srbiji sasvim dobra jer će izbjeći da oni i njihova djeca, ukoliko masovna hipnoza potraje, postanu nove generacije ,,zavetnih ratnika“. Za Kosovo, naravno, a za šta bi drugo… Jer, poruka ,,Kad se vojska na Kosovo vrati“ niče na raznim objektima i zdanjima diljem Srpskog sveta.
U Republici Srpskoj sve rade još eksplicitnije, uključujući prijetnje novinarima, slaveći ,,herojstvo“ Ratka Mladića i ,,čin odbrane srpskog naroda u Srebrenici“. U Prijedoru, baš tamo u mjestu mračnih tajni i bijelih traka, ove godine se obilježavalo stradanje civila tokom Oluje, ali - pogrešnom slikom, onom na kojoj su žrtve progona bošnjački civili.
Sa ovim ,,slikama u glavama“ i kipućim gnijevom u srcima ponekad izgleda kao gotovo nemoguća misija da nam se taj novi, zazivani rat, ne dogodi ponovo… O tim unaprijed zadatim ,,slikama u glavama“ možda je najbolje svojevremeno pisao Volter Lipman. Ono što je, prema njegovom uvidu, posebno važno jesu, s jedne strane, priroda stereotipa kao „predstava u našim glavama“, a sa druge priroda lakovjernosti s kojom ih upotrebljavamo. I jedno i drugo svoje ishodište imaju u obrascima koji čine naš svjetonazor: „Ako u toj filozofiji pretpostavimo da je svijet kodiran prema šifri koju posjedujemo, po svoj prilici će naši izvještaji o onome što se događa opisivati svijet koji se ravna prema našoj šifri“.
I dok masovno zavođenje zadatim ljubavima i mržnjama traje,. valja znati i to da demagozi i populisti snažno preziru one koje zavedu, osiromaše i upotrijebe, jer oni (p)ostaju prvi svjedoci njihovih bolesnih i opasnih pretenzija i radnji. I da neće stati. U tom svijetu postoji trka sa vremenom i najvažnije je pravovremeno otkrivanje ovih kodova i šifri kako bismo konačno postali imuni na otrovni jezik demagogije.
Dakle, prepoznaj i dekodiraj.
