Nezaboravni Zuko Džumhur je jedno od svojih hodoljublja započeo na neobičan način, tako što je rekao: Da potoci pamte…. mogli bi nam dosta toga ispričati. Tačno je tako, ali nažalost, ponekad i čitavi narodi nemaju dobro pamćenje.
Zaboravljaju se stihovi čuvenog pjesnika koji je klicao da od svoje, nema bolje majke. Zaboravimo mi i na onu istinu da je svoja kuća, svoja sloboda i da su zato puževi, ne golaći, već oni su kućicom na leđima, najsrećnija božija stvorenja na zemlji. Zbog zaboravljanja i zaborava u društvenoj i političkoj teoriji ne postoji potpuna saglasnost oko vremena nastanka države i otuda sporovi i neslaganja oko utvrđivanja njene starosti. Države su, kako nas to poučava istorija, dugo važile za vječni princip organizovanja ljudskih zajednica, koji postoji od kako je svijeta i vijeka. Zato se i smatra da je ona prastara ljudska institucija, nastala u vrijeme prvih poljoprivrednih društava u Mesopotamiji, nekoliko hiljada godina prije nove ere, da bi se, potom, takvi obrasci organizovanja prenosili i na drugim mjestima.
Običan čovjek, koga nose savremeni kovitlaci, često nije svjestan činjenice da svaka država ima svoju istoriju, kao što je ima svaka individua. Ta istorija može biti burna ili manje burna, što svakako zavisi od niza činilaca, koje ovdje nećemo apostrofirati. Naša Crna Gora jeste jedna od onih država za čiju istoriju, pa i istoriju državotvornosti, možemo reći da je prevaljivala trnovit i težak put. Baš zato oni njeni stanovnici, koji su iole upućeniji u tu prošlost, u stanju su da makar naslute i buduću stvarnost, koja treba da nas opredijeli da li se za nešto treba boriti ili od te borbe odustati.
Nećemo ništa novo reći ako kažemo da se najčešće smatra da se državom može nazvati politički poredak koji ispunjava tri minimalna uslova: postojanje teritorije sa jasno omeđenim granicama, stanovništvo i suverenu vlast. Ako se osvrnemo i otvorimo bilo koji udžbenik istorije, jasno ćemo pročitati da je Crna Gora vjekovna stara država, izrasla iz antičke Prevalitane (Prevalis), srednjovjekovne Duklje i Zete, novovjekovne Crne Gore. Sve te tvorevine imale su svoje granice, stanovništvo i suverenu vlast i sve je to, manje-više, poznato. Novija crnogorska državotvornost, u granicama koje sada posjeduje, zaokružuje se 1945. godine. Crna Gora je od tada, pa sve do 1991. godine bila dio jedne dobro organizovane i moglo bi se reći snažne države koja se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Nakon izbijanja oružanih sukoba na jugoslovenskom prostoru 27. aprila 1992. godine formirana je Savezna Republika Jugoslavija, koju su činile Srbija i Crna Gora.
Destabilizacija ekonomskih prilika, rat u okruženju i niz drugih događaja, uticali su na politička razmišljanja crnogorskog rukovodstva o novom pozicioniranju Crne Gore, pa je u tom kontekstu, nakon bombardovanja teritorije SRJ od strane NATO snaga 1999. godine Crna Gora najavila obnovu svoje državne nezavisnosti. Ipak, u tom trenutku, pritisnuta zahtjevima EU, Crna Gora pristaje da marta 2002. godine ostane u zajednici sa Srbijom (Beogradski sporazum), čime je njen put ka samostalnosti, za kratko, bio odložen. Ali, od ideje o samostalnoj državi, nije se odustalo. Nakon obezbjeđivanja međunarodne podrške i donošenja niza pravnih propisa, tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović donio je odluku o raspisivanju referenduma o državno-pravnom statusu, koji se imao održati 21. maja 2006. godine. Na istom je 55,5 odsto građana Crne Gore podržalo obnovu državne nezavisnosti Crne Gore. Sa tim činom učinjen je istorijski korak i otvorena nova stranica u budućem životu crnogorske države. Mnogi stanovnici su govorili da je konačno stvorema naša država, mada je bilo i onih koji su bili protiv takvih stavova. Naravno, kako država nije ničije etničko vlasništvo, sam po sebi se nametao jedan jedini mogući model te nove crnogorske zbilje – koncept građanske države, takav da pravni poredak, na cijeloj njenoj teritoriji, podjednako važi za sve njene stanovnike.
Veliki povratak države, koji se u Crnoj Gori poklopio sa usponom etno-nacionalizma, koji je kao istorijski proces pratilo formiranje novih država na tlu Evrope, a posebno na teritoriji bivše Jugoslavije, i postnacionalnim konstelacijama savremenih država, otvorio je mnoga pitanja za čijim odgovorima treba tragati u kontekstu globalizacije i kosmopolitizma, ali i takozvanog novog institucionalizma što podrazumijeva izgradnju institucionalnih kapaciteta države na način osnaživanja postojećih i izgradnji novih ustanova. Da bi uspješno odgovorila na ova i druga pitanja i izazove, savremena crnogorska država mora da unapređuje svoje upravljačke i demokratske kapacitete i permanentno razvija svijest svojih stanovnika o državi blagostanja, odnosno preciznije kazano, o državi socijalne sigurnosti. Kažemo to tim prije jer stanje u svakom društvu-državi je onakvo kako je meni.
Sve to zahtijeva da se redefinišu pojam, uloga i funkcije države i prostori i šanse socijalno odgovorne države koja, prije svega, podrazumijeva ostvarivanje dostojnog kvaliteta života, što je, opet, u neposrednoj vezi sa razumijevanjem ravnopravnosti ljudi i socijalne pravde. Jedno od važnih pitanja u mreži postnacionalnih konstelacija sa kojim moramo biti načisto jeste i ono koje se odnosi na pitanje o načinu na koji savremene države donose odluke, odnosno ko je i na koji način u poziciji da na njih odgovara.
Na svoj petnaesti rođendan nezavisnosti, crnogorska država i njeni građani su pred novim iskušenjima – nastaviti sigurnim koracima ka EU ili društvo držati u neizvjesnosti. Možda su to isuviše teška pitanja za jedan skroman sistem koji se može brzo prilagoditi onome što doprinosi napretku. Na kraju, valja konstatovati i dobro poznatu činjenicu da je za stanje u svakom društvu uvijek odgovorna vlast, a mnogo manje opozicija.
