To će neko nazvati selektivnim pristupom vlasti, drugi će to koristiti kao političku diskriminaciju. Ne, još je gore – segregacija
Ograda na Cetinju. Povezani niz od sivih, prenosivih pravougaonika sa metalnim rešetkama vijugao je kao zmija, od Dvorskog trga i Biljarde do spomenika Ivanu Crnojeviću.
Ograda na Badnji dan. Da priječi put ka Cetinjskom manastiru. Da brani crnogorsku svetinju, mjesto đe je zametnuta klica crnogorske državnosti – od Crnogorki i Crnogoraca. I pride – nesrećni policajci kojima je novi ministar unutrašnjih djela, po vlastitom ubjeđenju demokrata i protivnik zabrana okupljanja, naredio da se od ranog jutra postroje po onom cetinjskom kijametu 6. januara i do posljednjeg, brane Manastir od hiljada građana. Da brane sveto crnogorsko mjesto od, recimo, Cetinjanke Anđe Kapičić, naše kultne istoričarke umjetnosti.
Čak i u ona olovna vremena Rista i Arkana, ono kad su i Milo i Momir bili uz Sloba i njegove ratove, nije bilo metalne ograde, već je stajao policijski odred za razgraničenje. Čak i tada se nijesu usudili da tako pljunu u lice crnogorskoj mladosti.
Ali, novo je vrijeme, nova nafaka. Crnogorci koji ne ljube lance, sada treba da ljube lance koje je vlast oko njih opasala. Nema tu simbolike, suva realnost: policijskom ogradom na Cetinju je nova vlast podijelila ljude na narod koji je za njih glasao i sve one druge, koje valjda ne smatraju narodom, koji nijesu glasali za apostole. Oni koji su napravili ,,pogrešan izbor“ i nijesu glasali za oslobodioce, sada su – ljudi manjeg boga.
Osvježilo, je li?
To će neko nazvati selektivnim pristupom vlasti, drugi će to krstiti kao političku diskriminaciju. Ne, još je gore – segregacija. To je svrha postavljanja ograde kojom se Crnogorkama i Crnogorcima i svim drugim građanima različite vjere i nacionalnosti brani njihovo osnovno ljudsko pravo – da budu svoji ljudi na svojoj zemlji. Da uživaju ista prava kao i drugi.
Da, segregacija crnogorskih građana u 21. vijeku, na prijestonom Cetinju. U teoriji, segregacijom se podrazumijeva razdvajanje ljudi po osnovu različitih kriterijuma, rasnih, vjerskih, nacionalnih, političkih. U praksi, segregaciju obično čini većina koja ima poluge moći da bestidno perverzno krši prava obespravljene manjine. Tvorci ove nove segregacije otišli su korak i izvan teorije: ovđe se potire, sabija, oduzimaju se prava većine građana u ,,građanskoj“ državi.
Osvježilo, baš!
I nijesu one metalne rešetke samo simbolčni zabran za Crnogorce, iako jesu i to. Ograda je više izraz suštinskog karaktera ,,apostolske vlasti“ koju je dovela, postavila i kojom uglavnom upravlja Srpska pravoslavna crkva. Da, to je istinska slika nove vlasti i pravi prikaz laži-bajki o ,,pomirenoj Crnoj Gori“ koju natuca premijer Zdravko Krivokapić. Upravo je ona ograda fizički dokaz kako se nakaradno sprovodi u djelo floskula ,,mir je naša nacija“ Alekse Bečića. Za Crnogorke i Crnogorce mir izgleda može nastupiti jedino – ako se odreknu vlastitog identiteta. Crno na bijelo, što bi rekao Dritan Abazović.
Kako to često biva, domaći izvođači radova samo sprovode širi plan, nekih većih i jačih ,,apostola“. Sve tobože boreći se protiv ,,Mila Đukanovića i lopovske prethodne vlasti“; sve najavljujući sudske procese protiv čelnika bivše vlasti, narodu se daje ,,hljeba i igara“, dok se iza kulisa odvija važnija igra.
Koja baš i nije dječja igra: nova vlast treba da omogući nosiocima velikosrpske ideologije i Srpskoj pravoslavnoj crkvi – ne samo da nepravo stoluju u crnogorskim manastirima i crkvama – nego da bahato, kao okupator, prisvajaju crnogorsko nasljeđe, kulturno, sakralno i istorijsko. Treba oduzeti građanima Crne Gore njihovu istoriju, odvojiti Crnogorce od svoje istorije, da bi sjutra mogla Crna Gora da postane dio ,,srpskog sveta“.
Zato su na brzinu i usvajane izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti (kojeg će, kako reče poštena Božena Jelušić, ponovo usvojiti pa tek onda provjeravati je li ustavan) kojima se dio teritorije i svo sakralno nasljeđe isporučuje crkvi čije je sjedište van Crne Gore.
A metalna ograda i policijska sila koju vlast upotrebljava, samo su sredstva kojim se pokušavaju crnogorski građani držati umirenim, da ne vide vlastito poniženje.
Možda čelnici nove vlasti misle da im se može, da se osjećaju moćnima i da tako treba. Ostali su gluvi, slijepi i nijemi na onu cetinjsku pjesmu bijesa hiljada građana.
Ali, dobro, ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju. Ili, što bi rekao Rade Tomov: Crnogorci ne ljube lance. Biće da ne vole ni lanac ograda.
