Priča o Njegošu neodvojiva je od priče o Lovćenu. Pripovijest o toj svetoj planini je u isti mah i pripovijest o pjesniku. Njih su dvoje neraskidivo uvezani. Lovćen ga je porodio iz svojih njedara, genije ga je oplemenio okrunivši mu litice duhovnim vijencem i oreolom slobodoumne misli.
S Lovćena je jednom, biće negdje oko 1820-1823. godine, dolećela žena s krilima. Bila je to „od Lovćena Crnogorstva vila“ koja je zavela jednog njeguškog čobanina. Po selu se danima i mjesecima pričalo o tome, a onda je malo po malo, počelo da pada u zaborav...
O planini i pjesniku ispisani su bezbrojni redovi, ali niko još nije ugonetao da je Radivoje Tomov bio vilovit čovjek. Da je bio u dosluhu s vilama još od dječačkog doba - dok je kao čobanin, poput drugih dječaka s Njeguša, čuvao stada po lovćenskim stranama i otkrivao njegove tajne...
U planinama su tada još obitavale gorske vile, gospodarice šuma. Ima ih valjda i sada ali su drugačija vremena pa se rijetko pojavljuju. Zaziru od ljudi. Poznajem čovjeka iz Podgorice, profesionalnog vozača, koji ne voli da vozi preko Paštrovske gore pred zoru. Zbog vila.
Nekada su stvari bile drugačije. Bilo je u tome izvjesne sličnosti sa Starom Grčkom gdje su ljudi i bogovi bili uvezani u svakodnevnim poslovima. Nadnaravna bića su ispunjavala i nekadašnju crnogorsku svakodnevicu.
Vijala de Somijer svjedoči da je u doba Njegoševog rođenja psihologija crnogorskog čovjeka sva bila u znaku natprirodnog. Bilo je tu ungreva, vještica i tenaca. Vile su u tome zauzimale posebno mjesto. Prije ih je bilo na svakoj planini. Na Komu su živjele komske, na Lovćenu lovćenske. Njihove su bile nepristupačne peštere na nedostupnim vrhovima. Njihovi su bili zeleni proplanci i guvna gdje su vrhle žito i igrale kolo. U narodnoj mitologiji se vjerovalo da na Lovćenu živi vila koja utiče na vremenske prilike.
Jedna stvar je u tome neobična. Naša narodna poezija svjedoči da su štitile ljude koji su živjeli na njihovoj planini i upozoravale ih na opasnost. Stupale su s njima i u pobratimstvo. Dešavalo se, štoviše, da žive sa smrtnicima.
Ali nije sve bilo do njih, već i do ljudi. Vila se mogla zaskočiti ako bi joj se sakrila košulja dok se kupala. Tada je išla za otmičarem, mogla se i udati za njega. Prije ili kasnije bi ipak odlećela, ali dešavalo se da ostane s mužem zauvijek. Rovčani su vjerovali da je bilo tako s vojvodom Vuksanom Bulatovićem, koji se po povratku iz ropstva u Skadru upoznao s vilom i živio s njom u jednoj pećini na Komu na nepristupačnoj strmini.
Crnogorci su za istaknute četobaše vjerovali da su prisni s vilama. Za čovjeka kojega je svuda pratila sreća, naročito u boju, govorilo se da je vilovit, da je u dosluhu s vilama koje su ga čuvale i pomagale mu u svemu. Takvi su ponekad i živjeli s vilom. Vasojevići su smatrali da je to bio slučaj s njihovim vojvodom Miljanom Vukovim.
Ali, sve je to bilo povezano sa velikim junaštvom i istaknutim položajem u plemenu. Narodna tradicija nikada nije dovodila vile u vezu s duhovnošću, niti s poezijom. Ti ljudski darovi nijesu pripisivani njihovom prisustvu i uticaju.
Neugasivi plamen
S Lovćena je jednom pred mladog Radivoja dolećela žena s krilima. Bilo je to na Vršanju, koji se nalazi iza Vrbe i Zalaza, „starom ilirskom katuništu”, đe su preko ljeta izdizali Tomo i Ivana Petrovići. Njegoš je kasnije opisao taj susret u pjesmi „Zarobljen Crnogorac od vile”. Učinio je to u prvim godinama svoje vladavine. Opjevao ga je, doduše, malo drugačije, ne pominjući sebe u tome. Pred pastira slijeće vila s Lovćena. Upravo „Od Lovćena Crnogorstva vila“ nazivajući ga Dragom Dragovićem. Vodi ga pred „kitne dvorove“ u pećini i ostavlja ga vani, da sluša pojanje. A pećina prostrana „tri je topa prebacit ne ćahu“.
I tako dalje. Ko bi smio posumnjati da se pred mladim Radem Tomovim još zarana na Vršanju nije ukazalo to biće i zavelo ga zauvijek? Ko bi smio i pomisliti da ga Lovćenska vila nije odabrala i obdarila da za svog trajanja dosegne sfere koje su drugim smrtnicima nedohvatne, da spozna umnu silu koja toržestvuje nad silnim besporecima?
Lovćen je iznjedrio Njegoša. Vila mu je dala mahove da se s tom planinom izjednači u snazi i veličini. Na kraju se skrasio na samom njenom vrhu, čineći je vječitim simbolom i neiscrpnim izvorištem slobode. Pretvarajući je u neugasivi plamen crnogorskog samopouzdanja i trajanja.
Ko mu je drugi pred smrt, ako ne Lovćenska vila, mogao došapnuti da je svojom umnošću i pregnućem zavrijedio da se useli u kapelicu koju je sam izgradio 1845. i posvetio svome neprolaznom stricu Svetom Petru Cetinjskom? Da poput istaknutih junaka i kneževa iz arhajskog doba, počine na uzvišenom planinskom tronu dostojnom svoje veličine.
„I kad na ovom svetu nestane bregova i ljudi, meni se čini, još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i Vladika.” Tako je zapisao Ljuba Nenadović, pred čijim su očima izrastala oba ta strašna simbola.
Sveta planina i nenadmašni Njegošev pjev, kroz koji je prozborilo cijelo južnoslovenstvo, postajući svjesno potencija svoga jezika. Taj je silni jezik tek s Njegošem počeo da jezikuje - ojezičio se, oslobodio svih stega. Izbio je eruptivno iz dubine strašnom zatomljenom snagom, uzdižući se do krajnjih granica.
Udar je našao iskru u kamenu, pjesnik je iskovao vječne stihove u planinskoj gromadi, odmjeravajući jezik njenom veličinom.
