Pogodi sinoć Lovren laktom Čeha u nos. Umalo mu glavu ne odbi. Sruši se čovjek, poteče krv, svevideće oko kamere nekoliko puta ponovi događaj, tako da čak i domoljubni televizijski reporter skrušeno prizna da je to penal. Ali onda reče, što je zbilja za antologiju, da penala sigurno ne bi bilo, e da u Čeha nije tako osjetljiv nos. Krv je opet, kao u stara vremena, corpus delicti. Dokaz nevinosti i intaktnosti jedne, i nezaustavljive probitačnosti druge strane. Da nije bilo krvi, misli HTV-ov nogometni stručnjak, ne bi bilo ni zločina.
Ono što je, međutim, istina jest da nije svevidećeg oka kamere i Video Assistant Referee metodologije, Lovrenov lakat ne bi bio suđen, niti bi Česi poveli protiv Hrvatske. U dugoj povijesti nogometne igre, koja se najpreciznije da izmjeriti krajnje subjektivnim sredstvima i svodi se na povijest naših života i naših nogometnih kibicerstava, najprije na crno-bijelim, a onda na kolor ekranima, lakat ne samo što je bio uobičajeno sredstvo stjecanja prednosti u igri, nego su, čak i u relativno nedavna vremena, postojali igrači čiji je temeljni doprinos nogometnom umijeću bio zasnovan na laktu. Čuveni Aljoša Asanović bio je igrač poprilično beznačajne klupske karijere. Nastupao je kojekuda po Europi, u Španjolskoj, u Engleskoj, u Italiji, u Austriji, ali samo u Hajduku ostavio je dubljeg traga. U Hajduku i u reprezentaciji, koja je osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, a u kojoj je bio jedan od najvažnijih igrača. Bio je Aljoša čarobnjak. Ali kako su u svakoj utakmici koju je odigrao barem dvije-tri čarolije, prema pravilima igre, zaiskale crveni karton, nogomet Aljoše Asanovića u važnom je svom segmentu bio zasnovan na nečemu nedopustivom. Njegovog lakta su se, pretpostavljam, protivnici plašili više nego bilo čega drugog u igri protiv onodobne Hrvatske. Osim što bi svaki put sijevnuo u odlučujućim momentima utakmice, Aljošin je lakat za suce bio savršeno nevidljiv. Općenito, lakat u nogometu je, sve do pojave Video Assistent Referee metodologije, bio uglavnom nevidljiv. Na tisuće zuba posijano je po zelenim ledinama svih igrališta svijeta, e sve dok ga čudo tehnologije nije učinilo evidentnim. Ponosni hrvatski nogometni domoljubi Aljošu Asanovića prozvali su Zlatni Lakat, ne nalazeći ništa problematično u vlastitom oduševljenju njegovom igrom. Oduvijek je fudbal slika kolektivnog mentaliteta. U njemu se, kao i u svakoj drugoj globalnoj društvenoj metafori, prepoznaju nacionalne, lokalne, socijalne karakterne specifičnosti. Zato iz njega, iz nogometa, tako lako izrastaju i kolektivni stereotipi, šovinističke predrasude, sitni i krupni nacionalizmi i rasizmi. Jedna od predrasuda je da se balkanski nogomet od njemačkog, recimo, ili od francuskog, razlikuje po laktu. Kao i svaka druga nacionalistička predrasuda, tako se i ova zasniva na lažnim i krivim interpretacijama nekih istinitih činjenica. Nije svaki lakat s Balkana. I nemaju samo Balkanci lakat. Ali postoji nešto u Aljošinom Splitu i u Lovrenovoj Zenici što doprinosi razvoju lakta i što dodatno potencira njegovu nevidljivost.
VAR je dokinuo upotrebu lakta u kaznenom prostoru. Ozbiljno ga je inkriminirao i na ostatku nogometnog igrališta. Prijetnja crvenog kartona postala je toliko ozbiljna da će se laktovi još neko vrijeme potezati samo na niželigaškim ledinama, tamo gdje se igra po pravilima i običajima staroga svijeta. Je li dobro što je tako? Iskren da budem, nisam siguran. Cjelokupna povijest nogometne igre, moja subjektivna, ali i ona koja je prethodila mom rođenju i sjedanju ispred ekrana, drukčije bi tekla da je postojalo svevideće oko VAR-a. Neke druge reprezentacije osvajale bi svjetska prvenstva, drugi bi timovi bili prvaci države, posvuda bi se igrao drukčiji, mnogo oprezniji, nježniji i sigurniji nogomet. Igra koja je, jednom davno, potekla iz nižih društvenih slojeva, od jada i sirotinje predgrađa velikih gradova, otpočetka bi bila nalik tenisu. Tamo gdje se vodi računa o pravdi, tamo gdje je u igri zabranjeno varati, tamo gdje se ne sumnja u suce, jer suci ni na koji način ne odlučuju o igri, u igri sudjeluju bogati i sretni ljudi. Video Assistant Referee postao je nužda, jer je nogomet odavno postao igra bogataša za bogataše.
Pošteno je i ispravno to što je Patriku Schicku sviran penal, nakon što mu je Dejan Lovren razbio laktom nos. I neka je Schick iz penala zabio gol. Mogu sad bivši sudac Strahonja, skupa s navijačima u studiju HTV-a, kukati i zapomagati da sudac na utakmici nije naredio da se Schicku zaustavi krvoliptanje, ili da je neki Čeh pri izvođenju jedanaesterca prerano utrčao u kazneni prostor. Sve su to prazna domoljubna izmotavanja, sve je to zaludna čežnja za vladavinom zlatnih laktova. Ali mene, ipak, pomalo mori tihi žal, mori me nostalgija za upravo tim vremenima. S tim da, za razliku od Strahonje i njegovih, ne čeznem za pobjedama koje bi bile zasnovane na prevari i na protivničkim krvavim laktovima. Moja nostalgija tiče se Lovrenova zavičaja, zemljice iz koje je kao dijete protjeran, i prepoznavanja, makar da je i na predrasudama zasnovano, te zemljice u njegovoj igri. Nekako mi je dosadan nogomet u kojem se više ne zna odakle je tko. Takav nogomet pust je i ružan.
Osim toga, nisu VAR-om ukinuti samo laktovi, nego je ukinuto i ponešto što je od laktova mnogo ljepše. Trebalo je vidjeti utakmicu između Francuske i Njemačke, i ona čista, čarobnjačka čudesa, lišena svake grubosti i balkanske ružnoće i tragike, koja je priređivao Kylian Mbappé, a redom su poništavana zbog milimetarskog, golim okom nevidljivog, primjenjivanja pravila o zaleđu. Mrav na vrhu Kylianove kopačke bio je u ofsajdu. Najednom, tako, zbog tog ofsajda, čudo kao da se nije ni dogodilo! To ne volim. To zaista nije moj nogomet. U mom nogometu ljepota je bila važnija od mravlje pravde.
