Miroslava Ivanović, studentkinja je četvrte godine Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Na prvoj godini proglašena je najboljim studentom, sa prosječnom ocjenom 10. Prošle godine bila je jedan od stipendista Atlas Fondacije, kao i stipendista Fondacije „Ljubica i Tomo Lompar“ za 2011. godinu.
Aktivna je u nevladinom sektoru, kako na lokalnom nivou u Kotoru iz koga dolazi, tako i na nacionalnom nivou, kroz Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG). Aktivna je članica debatnog kluba Pravnog fakulteta UCG.
Sa Mimom smo razgovarali nedaleko od podgoričkog „Plavog doma”, u kojem živi već četiri godine.
Debata kao ventil za stres: Uglavnom nasmijana i pozitivna, Miroslava svoju priču počinje opaskom o debati, jednom od njenih aktivnosti, kojom kanališe negativnu energiju, nakupljenu tokom radne nedjelje.
Iako stiže da sve obaveze završi, uslijed pretrpanog rasporeda zbog seminarskih, kolokvijuma, ispita i mnoštva vannastavnih aktivnosti, nagomila se nervoza koju, kako kaže, najradije izbacuje kroz argumentovano sukobljavanje mišljenja koje debata podstiče. Debatovanje joj je donijelo „najlakšu zaradu u životu”, jer je u posljednje tri godine osvajala prva mjesta i novčanu nagradu na retoričkom turniru svih pravnih fakulteta u Crnoj Gori.
„Debatni klub mi je pomogao da svoju argumentaciju sažetije izložim, da u što manje vremena što više kažem“, ističe buduća pravnica važnost retorike za njeno životno oprijedeljenje - borbu za poštovanje ljudskih prava. Sada se više ne „rasplinjava ni vremenski ni u detalje“, već je izbrusila svoj dar izlaganja mišljenja i odbrane stava.
Studiranje neprilagođeno osobama sa invaliditetom: Kao i o mnogim stvarima, Mima ima svoj stav i o procesu studiranja po Bolonjskoj deklaraciji. Smatra da je novi način studiranja donio probleme osobama koje poput nje imaju oštećen vid. Trka sa vremenom s jedne, i teška dostupnost literature prilagođene osobama sa oštećenjem vida, čine studiranje prilično teškim, ali ne i nemogućim, što svojim primjerom i visokim prosjekom ocjena Mima i dokazuje.
Osnovnu i srednju školu završila je u svom rodnom Kotoru. Iako joj je već u vrtiću dijagnostikovan juvenilni artritis koje je izazvao i velika oštećenja vida, Mimina majka Borka Mirović odlučila je da joj ćerka nastavi obrazovanje u rodnom gradu i u okviru porodice, a ne u nekoj specijalizovanoj ustanovi.
„Moja majka je shvatila i prepoznala prednost življenja djeteta u porodici. Ja sam od prvog dana bila prihvaćena u školi, prije svega od učiteljice a zatim i od drugova“.Kolica je počela da koristi u četvrtom razredu gimnazije, kako bi mogla sa vršnjacima da putuje na matursku ekskurziju. U toku školovanja pomagali su joj drugovi, ali ni ona njima nije ostajala dužna. „To je bilo uzajamno pomaganje. Oni su meni pisali i fotokopirali šta se radilo na času, vodili me iz učionice u učionicu, a ja njima na pismenom pomagala i šaptala. Izađemo ranije ako treba, pod isprikom da mene bole leđa i da treba da izađemo ranije“, prisjeća se Miroslava uz osmjeh trenutaka iz srednje škole.
Osamostaljivanje: Solidarnost i razumijevanje školskih drugova olakšali su Mimi školovanje i podstakli je da razmišlja o nastavku školovanja i o prirodnom procesu osamostaljenja.
„Znala sam da, ako želim da se osamostalim, to treba da bude kada to i drugi rade i da, ako tu šansu tada propustim, nikada se neću moći osamostaliti“, govori o svojoj odluci preseljenja u Podgoricu. Sa strahom da će naići na prepreke, i neizvjesnošću kako će biti prihvaćena u novoj sredini, ali i odlučnošću da kroz život nastavi sama, Miroslava nije dozvolila mami da se sa njom preseli u glavni grad, već je angažovala ličnog asistenta.
Podoban personalni asistent, cimerka u sobi u Domu, nove kolege, novi profesori – sve su ovo bila razmišljanja koja su tada morila Mimu. Ipak, sve se završilo dobro, i ona je sada mnogo samostalnija nego prije četiri godine. I dalje su joj kolege i prijatelji veliki oslonac, posebno cimerka Milojka Tmušić, koja joj je od velike pomoći kada joj nema asistentkinje.
Obrazovanje, koje je izvanrednim studentima poput Mime, olakšano besplatnim školovanjem i smještajem u Domu, za nju ipak predstavlja finansijski izdatak, jer mora da obezbijedi personalnog asistenta. Lični asistent, koji postoji kao servis pomoći, nije finansiran od strane države. Tuđa njega i pomoć od 60-ak eura nije dovoljna da pokrije troškove angažmana osobe koja bi pomogla Mimi u toku dana, a to je nekih 100 do 200 sati u toku mjeseca.
Svojom upornošću i istrajnošću ne dozvoljava ni da je ta prepreka spriječi u namjeri da se obrazuje i dokaže kako i osobe sa hendikepom mogu biti ravnopravni članovi društva i kreatori svog života.
Da Crna Gora kaska za evropskim standardima govore i nadoknade koje Mimina asistenkinja dobije kada sa njom prisustvuje nekom seminaru organizovanom od strane evropskih donatora. „Kada se spomene sistem personalne asistencije uvijek su u pitanju cifre koliko bi to koštalo, a uopšte se ne razmišlja kako bi se ti sistemi otplatili, ne dvostruko, nego petostruko. Društvo bi imalo osobe sa invaliditetom koje idu u školu, koje rade, koje su aktivne i koje doprinose zajednici, a ne osobe koje sjede kući i primaju socijalna davanja“ obrazlaže argumentovano Mima svoje mišljenje o sistemu lične asistencije.
Filozofija samostalnog života: Stav o samostalnosti izgradila je zahvaljujući treningu na kome je njen prijatelj Goran Macanović govorio o filozofiji samostalnog života i pravu na grešku.
Mama i prijatelji su joj pomogli da se osjeća ravnopravnom u društvu, ali joj nisu pomogli da se osjeća samostalnom osobom. Kada je shvatila da pravo na grešku podrazumijeva samostalnost i slobodu, odlučila je da svoj život sama nadalje oblikuje. Odlučila ja da sama donosi svoje odluke, a da pomoć personalnog asistenta koristi samo onda kada joj je zaista neophodna da prevaziđe neku prepreku. Kako je ona poslodavac, a lični pomoćnik zaposleni, imala je problema sa postavljanjem granica. „Vrlo je važno da personalni asistent shvati svoju ulogu, da nije zamjena za majku, brata ili druga, već da treba da uradi ono što korisnik personalne asistencije ne može sam da uradi“, kaže Mina. Ipak, kako „nismo roboti nego ljudi“, ona sa svojom asistentkinjom ima izuzetno prijateljski odnos.
Planovi za budućnost: Jedan od njenih ciljeva koji čekaju na ostvarenje jeste da master studije nastavi u inostranstvu.
Razmišlja o Engleskoj, Švedskoj i SAD, kao o zemljama u kojima bi joj, kao osobi sa invaliditetom, bili osigurani najbolji uslovi. „Dosta mi je da se srijećem sa stepenicama, razmišljam kako ću stići da skeniram knjigu, hoću li imati novca za personalnog asistenta“, razmišlja ova uporna dvadesetvogodišnjakinja. Postoji strah ali, kako kaže, postojao je i kada je došla u Podgoricu . „Svaka novina donosi strah, ali mora se ići dalje“, kaže Mima i dodaje da mi sami, svojim postupcima i razmišljanjima najbrže i najbolje možemo razbiti predrasude koje drugi imaju o nama“. Sebe vidi kao borca za ljudska prava, i nada se da će u budućnosti svojim znanjem, ali i životnim iskustvom, doprinijeti poštovanju ljudskih prava i ravnopravnsti svih ljudi, bez obzira na lične i druge karakteristike.
Žal zbog invaliditeta postoji samo zbog želje da vozi motor, i to - brzo.
„Moram samo da nađem nekog ko ima motor i ko bi htio da me provoza, tako da ću i to ispuniti“, našla je Mima rješenje za svoj neostvareni san.
Kristina ĆETKOVIĆ
