,,Pođi kod Nikole u Tuzi!“. Ni kraće ni jasnije ni poznatije poruke decenijama unazad za mnoge koji su imali razne povrede kostiju, uganuća, iščašenja i lomove zglobova ruke, noge, bolnu kičmu… Zbog toga je i ostalo zapisano – Nikola Berišaj jedan je od ,,trajnih ljudskih biljega dobra opštine Tuzi“.
U konkretnom slučaju nema precizne evidencije, zdravstvenih kartona i istorije bolesti - postojale su samo ljekovite ruke i veliko srce Nikole Berišaja koji je darom što ga je naslijedio od uglednog oca Doke pa dodatno razvio – olakšao muke mnogima. Uz osmijeh kao zaštitni znak, neizmjerno plemeniti i blagorodni čovjek velikog srca uvijek bi direktno i iskreno rekao i kada bi rješavanje povrede prevazilazilo njegove mogućnosti. I zbog toga su ga ljudi još više cijenili.
Nikola, učitelj u penziji, završio je časni i humani životni put nedavno, 29. juna u 84. godini, nakon kratke bolesti. S njegovim sinom Benardom-Benijem, fizičarem u Centru za ekotoksikološka ispitivanja Crne Gore, razgovarali smo nekoliko dana nakon sahrane, u vrijeme kad su mnogi znani i neznani još jednom željeli da odaju zasluženu počast i zahvalnost velikom humanisti iz Tuzi.
Nasljedna vještina
"Moj otac je vještinu liječenja od povreda, lomova i iščašenja zglobova i kostiju naslijedio od svog oca Doke koji je bio jedan od viđenijih i cijenjenijih ljudi svog vremena i čija se riječ i mudrost jako cijenila zbog njegovih ljudskih, moralnih i intelektualnih vrlina i zbog kojih je često bio pozivan da posreduje u rješavanju mnogih problema i u okviru svoga plemena Gruda i u cijeloj Malesiji", počinje priču za Pobjedu Benard Berišaj.
Naš sagovornik navodi da je njegov đed Doka Martini bio poznat i po svojim majstorskim vještinama, između ostalog i u oblasti graditeljstva jer je kao veoma mlad u prvim decenijama prošlog vijeka boravio u Beču, đe je kao šegrt usvajao znanja iz mnogih poslova.
"Đed je kao glavni majstor izgradio crkvu u Tuzima, a bavio se i izgradnjom grobnica. Upravo tada, prilikom premještanja kostiju iz jedne grobnice u drugu, posmatrao je i studirao njihov položaj i raspored pa je tako sam, na osnovu intuicije i intelekta, počeo da pomaže narodu kada bi neko doživio povredu", ispričao je Benard.
Vremenom je Doka postao poznat po tom umijeću liječenja ne samo u Malesiji nego i šire, a njegov sin je to naslijedio i poslije njegove smrti nastavio da radi cijelog života, do posljednjeg dana, čak i kad je bolestan ležao u krevetu.
"Za tu praksu nikad nije imao posebnu prostoriju, radio je svugdje u kući, na hodniku, na terasi ispred kuće, u dvorištu, u autu, na livadi... često su dolazili ljudi i vodili ga kad neko nije mogao da hoda ili je bio nepokretan. I nikad nije nikog odbio!".
Benard kaže da su za pomoć dolazili ljudi svih vjera, nacija i slojeva društva, od prosjaka do profesionalnih sportista i predsjednika država, a Nikola je radio od ranih jutarnjih časova pa do iza ponoći.
"Otac nije imao neku posebnu proceduru, bilo je dovoljno da neko samo sjedne ili legne na dekicu, bilo đe. I uz par pošalica i pitanja o sasvim drugim stvarima opuštio bi nevoljnika da ne razmišlja o povredi i da se ne boji, on bi već povukao ruku ili nogu i sve bi bilo gotovo za nekoliko sekundi", objašnjava naš sagovornik.
Uvijek spreman da pomogne
Ljudi su u Nikoli viđeli spasioca. Bez obzira da li su na fudbalu ili basketu uganuli ili slomili nogu, momke su dovodili da im ,,čudotvorac u Tuzima vrati kosti na fabrička podešavanja“. Drugi su, opet, dolazili jer im je bilo nedostižno da hodaju, leže ili sjede bez bolova, a ustajanje za čašu vode bilo korak u pakao, dok su treći proklinjali svaku neravninu na putu do hitne pomoći krenuvši za ko zna koju injekciju jer su im bolovi omrzli život. Četvrti nijesu mogli naći položaj koji im odgovara, a peti o snu nijesu mogli ni da sanjaju. Naravno, bilo je i onih koji su bili skeptični - sve dok njih nije zaboljelo.
"Dešavalo bi se da ljudi zaustave oca na ulici ili tokom trgovine u prodavnici, u kafani i uvijek je pomagao ma đe se nalazio. Bilo je dana da je po nekoliko puta prekidao spavanje, odmor, ručak samo da bi pomogao ljudima koji bi zakucali na njegova vrata. Naravno, bez ikakve novčane nadoknade, a najveća nagrada mu je bila kada ga neko sretne ili zaustavi na ulici i zahvali se da mu je pomogao".
Oslonac i podrška: Nikola sa suprugom Tonom i sinom Benardom
Na pitanje da li je poznat broj ljudi koje je Nikola izliječio jer je nedavno objavljeno da je za 60 godina pomogao oko 300.000 ljudi, Benard odgovara da njegov otac nikad nije vodio evidenciju.
"Dolazili su svakodnevno, bez obzira je li radni dan, neđelja, praznik, slava…Nekad bi taj broj bio veći, a nekad manji, ali mislim da na dnevnom nivou, prosječno, nije došlo manje od 10 osoba. Pa, kada se uzme u obzir njegov radni vijek, pa i radni vijek moga đeda, onda izađe povelik broj ljudi kojima su pomogli, ili bar pokušali da pomognu", kaže Benard.
U većini slučajeva Nikola je sam radio, ponekad su mu pomagali supruga Tona i sin, kad je trebalo pridržati ruku dok on namjesti i sveže zavoj kod preloma kosti ruke ili pri iščašenju ramena kada je trebalo više snage da se povuče ruka kako bi se rame vratilo na mjesto.
"Jako bih volio da imam osjećaj koji je on imao, jer je u pitanju dugogodišnja tradicija, ali i ,,dar“, nešto što čovjek ima u sebi i što dalje razvija. Gledajući ga kako to radi cijelog života, ponešto sam i naučio i mogu u nekim lakšim slučajevima da pomognem, ali ne u tolikom obimu kao što je moj otac znao. Ipak je to ,,dar“ i mislim da to ne može svako da radi", jasan je Benard.
Kao zjenica oka
Ističe da je Nikola bio izuzetno brižan otac i da za njega nijesu postojale granice kada su u pitanju požrtvovanje, ljubav i želja da sinu omogući i ostvari sve što želi, a iznad svega je želio da se obrazuje i postane dobar, pošten i čestit čovjek, dostojan porodice i predaka.
"Uvijek me je gledao onako kako otac gleda svog sina jedinca, kao zjenicu oka, spreman da uvijek pomogne makar savjetom. Ta se ljubav kasnije prenijela i na moju djecu, njegovu unučad, živio je za njih, kroz njih i bio im je kao otac. Bio je veliki oslonac u mom i životu svih nas, njegova je ruka hranila i štitila, njegova je riječ tješila, davala nadu i vodila kroz život", emotivno govori Benard.
Kaže da je bio njegov idol, čovjek kakav i on želi jednog dana da postane.
"I sad kada razmišljam, mislim da bih bio presrećan kada bih mogao biti barem dio onoga što je on bio svima nama i koliko nam je pružio. On me je naučio što znači porodica i kakav otac treba da budem mojoj djeci", direktan je naš sagovornik.
Uz Nikolinu humanost i beskrajnu odanost porodici, pamtiće se i njegov izrazito veseli duh i širenje dobrog raspoloženja svugdje gdje se nalazio.
"Uvijek je uveseljavao pacijente i društvo, bez obzira gdje se nalazio. Volio je da zbija šale sa svima, često i na svoj račun i zato je bio omiljen u svakom društvu, i među starim i među mladima. Volio je i kafanu i bio je boem u pravom smislu te riječi", zaključio je Benard Berišaj ovo sjećanje na svog oca, osvjedočenog dobrotvora i humanistu.
Nikola Berišaj u Tuzima, 60-ih godina prošlog vijeka
Nije odvajao ljude po tome zovu li se Dragan, Prelja ili Hasan
Direktor Osnovne škole ,,Jedinstvo“ u Skoraću Prelja Đoljaj je 40 godina u prosvjeti i za to vrijeme je bio svjedok velikog broja slučajeva kada je Nikola Berišaj pomogao ljudima.
"Za Nikolu nije postajalo ne mogu i neću! Bio je na raspolaganju ljudima u pola dana i u pola noći, nikad nije odvajao ljude po tome zovu li se Dragan, Prelja ili Hasan. Pomogao je svima kojima je mogao", naglasio je Đoljaj za Pobjedu.
Podsjeća da je tokom dugog pedagoškog staža mnogo puta gledao kako Nikola pomaže svim generacijama.
"Događalo se da učenici povrijede ruku ili nogu i znali smo što nam je činiti – spas je kod Nikole. Osim rukama koje su namještale kosti, pomagao je i dobrim srcem, širokim osmijehom i duhovitim opaskama koje su ljudima u takvim momentima takođe mnogo značile", kazao je Đoljaj.
Naglašava da je zbog Nikolinog odlaska na gubitku prvo njegova porodica, a onda i cijela Malesija, Tuzi, Podgorica, Crna Gora, pa i šire jer se za njegovo pomaganje daleko čulo.
Nikoline ruke i srce opasali su veliki krug čovječnosti
"Kroz Nikoline ruke prošle su sve socijalne strukture, obrazovni profili i društveni statusi. Od muke ,,običnog“ čovjeka, preko sportista, profesora, pravnika, biznismena, pravnika, visokih i uglednih političara, dolazilo se po spas i sa spasom odlazilo od Nikole", zapisao je nedavno kulturolog i publicista Željko Rutović za časopis Komuna koji je bio posvećen Tuzima.
Rutović je naglasio da su Nikoline ruke i srce podjednako bili otvoreni za sve ljude u nevolji i da su opasali veliki krug čovječnosti, dobrote i pomoći, što ostaje vrijedna i vječna stranica dužnog sjećanja i na Nikolu i na njegove Tuzi.
"Kad bi se sabrale, bile bi to duge kolone koje su po pitanju i dobrom glasu dolazile do Tuzi i do Nikole gdje bi ih poslovično dočekivala i domaćinska srdačnost i pomoć u nevolji. Svaki Nikolin pacijent ponio je iz Tuzi taj ljudski dobročinski spomenar koji će bogatiti lični i porodični život. Trajno", poručio je Rutović.
Podsjetio je da su kod Nikole dolazili neki i po više puta, čak i po nekoliko generacija iste porodice. A pored njegovih vještih zlatnih ruku bili su tradicionalno dočekani i počašćeni i iz mjesta za nezaborav odlazili bi sa namještenim kostima.
Nagrada za humanost 2011.,,kao da su mu dali neku veliku zgradu“
Nikola Gegaj je 2011. godine kao predsjednik GO Tuzi uručio Nikoli Berišaju godišnju nagradu Opštine Tuzi za humanost. Danas, 12 godina kasnije, Gegaj kaže da mu je bila čast da uruči nagradu Nikoli Doke Berišaju koji je bio i ostao simbol opštine, a i šire.
Ostalo je zapisano da je Nikola Berišaj tada kazao da nije očekivao nagradu, ali da mu znači puno.
"Za mene ona ima vrijednost kao da su mi dali neku veliku zgradu, a možda je nijesam ni zaslužio. Nagrada uvijek dođe u pravo vrijeme, ali su me veličali više nego što treba", skromno je rekao Berišaj na svečanosti u decembru 2011. godine.
Podsjećajući da je Nikola decenijama pomagao ljudima, Gegaj kaže da nije imao svoju ordinaciju, niti striktno određeno radno vrijeme.
"Vrata njegovog doma u Tuzima bila su otvorena 24 sata, sedam dana u neđelji za svakoga ko mu se obratio za pomoć. I sve je to radio gratis, bez ijednog centa koristi. A mnoge je podigao na noge. Uvijek nasmijan, duhovit, omiljen i šarmantan, jedan je bio Nikola Dokin. Mnogo će nedostajati, ne samo svojoj porodici, nego Malesiji i Crnoj Gori", poručio je Nikola Gegaj u izjavi za Pobjedu.
Učio je đake s puno ljubavi
Nikola Berišaj je rođen u Tuzima 1939. godine i potiče iz porodice koja je porijeklom iz sela Gurec, Gruda, Malesija.
"Od malena je vrijedno radio uz oca da bi doprinosio napretku porodice. Kao mlad ostao je bez brata koji je svirepo ubijen zbog neslaganja sa poslijeratnim političkim sistemom i ta rana u njegovoj duši nikad nije zacijelila. Poslije 50 godina od tog tragičnog događaja, igrom sudbine, uspio je da pronađe spaljene ostatke tijela svoga brata i da ih sahrani u porodičnoj grobnici", ispričao je Nikolin sin Benard.
Kazao nam je da je njegov otac završio zanatsku školu u Podgorici tako da je dugo radio kao stolar. U Skoplju je završio učiteljsku školu, bio je jedan od pionira te profesije u Malesiji i taj je posao radio sa puno ljubavi do kraja radne karijere.
"Bio je i strastveni lovac, volio je puno svoje pse goniče i znao je danima da izlazi svako jutro samo da bi slušao pse kako laju na trag divljači", kazao je Benard Berišaj.
