Poručuje da Crnogorci danas na Cetinju moraju da traže da se zatvore privremeno granice, zabrani privremeno rad Srpske pravoslavne crkve, da otkažu povjerenje sadašnjoj vladi kao i svim vjerskim i drugim licima koja su zloupotrijebila ljudskost, poštenje i bratsku ljubav s kojim ih je Crna Gora dočekala kad im je bilo najteže.
Prema njegovim riječima, mora se pokrenuti bez oklijevanja sudsko i drugo ispitivanje vlasništva nad sakralnim i drugim objektima u Crnoj Gori, kao obavezati Skupština Prijestonice Cetinje da Cetinjski manastir oslobode od sadašnjih korisnika i ustupe kao svojinu grada na korišćenje CPC-u, jer ona postoji.
POBJEDA: Srpska crkva planira ustoličenje Joanikija Mićovića na Cetinju uz pompeznu ceremoniju i punu podršku crnogorske vlasti. Oni čak planiraju i svečani rucak nakon ustoličenja dokazujući da uopšte ne razmišljaju o protestima. Ovim potezom tenzije u Crnoj Gori su podignute na najviši nivo, da li može doći do odlaganja ili možemo očekivati sukobe zbog kršenja vjerskih prava Crnogoraca? Je li Beogradska patrijaršija svjesna rizika ove bezočne provokacije?
RADONJIĆ:Vaše pitanje traži mnogo mudrih i tačnih odgovora, koje je, u ovom trenutku, u razgovorima ove vrste, teško dobiti na bilo kojoj adresi. A, i kad bi ste ih dobili, opet bi ostali uskraćeni za objašnjenje suštine problema. Ovo, naravno, kad je u pitanju „domaća javnost“ i „inostrana mudrost“. Pogledatajte, uostalom, aktuelna viđenja „crnogorskog problema“ koja u današnjoj štampi nude kako domaći analiticari tako i diplomatski krugovi. Prvi i dalje objašnjavaja odavno znane pojedinosti o tome što nam drugi rade, a naši diplomatski gosti nam uglavnom, poput domićilnih pomiritelja, poručuju da se ne svađamo, već da u mirnom i razumnom dijalogu, kao sav normalan svijet, demokratski riješimo problem.
POBJEDA: Možete li to pojasniti?
RADONJIĆ:Hocu koliko budem znao i mogao. Najprije o Cetinju i najavljenom velikom protestnom skupu na njemu. Generalno uzevši, to što je Cetinje u centru događaja o kojima je riječ, sasvim je normalno. Ovaj grad je hronološki gledano star (ili mlad) tek nešto više od pola milenijuma, ali ga je istorija učinila tako i toliko oglednim i uglednim prostorom, da se kaleidoskop crnogorskih i evropskih društvenih procesa druge polovine drugog hiljadugodišta nove ere ne može ni zamisliti, ni shvatiti ukoliko se, kojim slučajem, izostavi (previdi ili potcijeni) rakurs i ukus Cetinja. Platon je rekao da se čovjek i država razlikuju samo u obimu. Isti je slučaj i sa Crnom Gorom i Cetinjem. Osim toga, Cetinje je (a preko njega i Crna Gora) danas meta jednog od najtežih i najružnijih osvajačkih i porobljivačkih napada u njegovoj bogatoj istoriji.
POBJEDA: Gdje vidite problem u, kako rekoste, gledanju sadašnjih crnogorskih nesreća iz iz ugla „domaće javnosti“?
RADONJIĆ:Više je tih problema, stoga ću se osvrnuti samo na onaj koji smatram glavnim i u kome su, na neki način, sabrani svi ostali. Riječ je o činjenici da sam prošle godine – što znači ni prije ni poslije toga – prvi i jedini put čuo da je neki građanin Crne Gore rekao da problemi sa kojima se zemlja sada suočava nijesu počeli prije godinu-dvije, već prije tri vijeka. To bi trebalo da znači da toliko dugo traje prepariranje duhovnog bića crnogorskog čovjeka i stvaranja od njega čeljadeta kakvo je danas – dezorjentisano, dehumanizovano i, što je najgore, okrenuto onome ko mu ne može pomoći – Bogu i Rusiji.
Tome, nasuprot – ne pretpostavljam nego tvrdim – da je „sve“, formalno, počelo 1711. godine, kada su Crnogorci prihvatili prijedlog ruskog cara Petra Velikog o vojnoj saradnji, kojim su namah učinili tri, po sebe i svoju zemlju, užasne greške: a) umjesto ranije strategije pragmatičke ekvidistance prema okruženju, prihvaćena je orijentacija na samo jednog vanjsko-političkog saveznika; b) prihvaćena je, uvijek pogrešna i gubitnička, pozicija i uloga glavnog balkanskog oslonca jedne velikodržavne i velikosilske politike; c) svi crnogorski konkretni ciljevi i interesi bezuslovno su podređeni, objektivno teško ili nikako ostvarljivoj ideji sveslovenskog oslobođenja i ujedinjenja. Time započeto uzmicanje političkog racija pred iluzijom „višeg cilja“ postalo je kvintesencija svekolike novovjekovne crnogorske vanjske politike. Stoga je sasvim u pravu autor, koji u Almanahu cetinskom, prije gotovo tri vijeka zapisa, da: „Vo leto 1711, dođe s gramatami ot Moskve ot cara Petra, Mihailo Miloradovic va Cernuju Goru k vladiki Danilu i Cernogorcima za veliko zlo manastirsko i Cernogorsko“. (Povjesnica crnogorska, str. 666).
To su, uostalom, sasvim jasno potvrdila prva dva koraka u smjeru ostvarivanja tih „viših ciljeva“: unaprijed izgubljeni napad Crnogoraca džeferdarima i handžarima na dobro utvrđenje turske gradove na području zetsko-bjelopavlicke ravnice, pod Miloradovićevom komandom; odnosno verifikovanje Miloradovićeve gramate (privilegije), 17. aprila 1712. godine, koja ne samo što nije dozvoljavala nikakvu prevaru Rusije od strane Crnogoraca, kako to maštovito piše u članku Prodaja politike, nedavno tiskanom u Vašem cijenjenom listu, već je, sasvim suprotno, obavezivala Crnu Goru – da „pokroviteljstvo“ Rusije, skupa sa zdušnim prihvatanjem ruskog cara za crnogorskog suverena, kao i obećanjem da ce velika carevina osloboditi „šticenicu“ od Osmanlija kada to bude moguće – plaća glavama svojih građana kad god ih hazjain pozove u rat.
POBJEDA: Zašto strane diplomate u Crnoj Gori ne reaguju na otvoreno rušenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta jedne države?
RADONJIĆ:Ne znam tačno što o datoj situaciji u Crnoj Gori misle oni i njihove vlade. Zaključujem, dakle, samo po onome što iz njihovih iskaza i zvaničnih izjava pod znacima navoda prenese naša dnevna štampa. Danas smo, tako, mogli da pročitamo dirljivo zabrinjavajuću izjavu njene ekselencije ambasadorke Velike Britanije u Crnoj Gori podovom famozne hirotonije, da „sigurnost građana Crne Gore mora biti najviši prioritet“, zbog čega bi Vlada trebalo da „u saradnji sa vjerskom zajednicom i opštinskim vlastima, postigne aranžman koji podrazumijeva odgovarajuće bezbjednosne i zdravstvene mjere u toku ovog događaja“. Uz svo uvažanje njenoj ekselenciji, moram primijetiti da bi ista izjava sasvim odgovarala i pripremi za fudbalsku utakmicu. Ali ne očekuje takvu ekipu, već ekipu određenu da obavi zvanični vjerski ritual pred oficijelnu državnu kapitulaciju Crne Gore, a to ipak nije isto. Gospođu ambasadorku ne brine priroda „ovog događaja“, iako se radi o rušenju suvereniteta i teritorijalnog integriteta jedne države, koja nema manje prava na postojanje od njene casne, i u srcu svakog časnog Crnogorca, veoma poštovane Velike Britanije. Još upozorava na odgovarajuće bezbjednosne i zdravstvene mjere .
POBJEDA: Ima li Srpska crkva dogmatsko i zakonsko pravo da se ovako ponaša na teritoriji nezavisne države?
RADONJIĆ:Ovoga puta, pokušaću da ne odgovaram sam, već skupa sa svima onima će ovaj tekst čitati. Krenućemo tako što ćemo prvo pročitati Kanon 15 Sedmog vaseljenskog sabora, koji glasi: „Niko ne može dva Gospodara služiti, jer ili ce jednog mrziti, a drugoga ljubiti, ili ce se jednoda držati, a drugoga prezirati“ (Mt 6:24), što znači da se kanon temelji na Jevanđelju po Mateju, gl. 6. tacka 24. gdje piše: „Niko ne može dva Gospodara služiti, jer ili će jednog mrziti, a drugoga ljubiti, ili ce se jednoda držati, a drugoga prezirati. Ne možete Bogu služiti i mamonu“. To, faktički znači da, pošto su oba ova dokumenta na snazi i oba za hrišcanske vjernike predstavljaju sveto pismo – oba glavna lica, s crnogorske strane (o ostalima nećemo) u najavljenoj hirotoniji – Predsjednik Vlade Vrne Gore i gospodin Mićović, jedini kandidat za budućeg Mitropolita su – božji prestupnici i da mogu biti samo jedno od to dvoje. U protivnom, bili bi teški prevaranti, što je za obje ove časne osobe nezamislivo. U istu poziciju ih dovodi i kanon 7. Četvrtog vaseljenskog sabora, koji glasi: „Koji su jednom stupili u klir, ili monasi odredismo: da ne mogu stupiti ni u vojsku. ni u dostojanstvo svetske službe – koji se na ovo usude… neka budu anatenmisani“.
Kanon 3. Semog vaseljenskog sabora glasi: „Ako se koji episkop posluži svetovnim vlastima da preko njih dobije Crkvu, neka bude svrgnut i odlučen; i svi koji s njim opšte“ (Apostolsko pravilo 30). U slučaju gosposina Mićovića to je gospodin Krivokapić javno priznao, tako da treba očekivati da će kao časni građani, uz duboko izvinjenje društvu i državi, sami iz toga izvuče konsekvence. Kanon 38 Šestog vaseljenskog sabora „zapoveda“: „Ako je carskom vlašću osnovan neki grad ili će se uskoro osnovati, njega državnim i građanskim obrascima (uzorima) sledi i poredak u crkvenim poslovima“. Stari latini bi rekli: Ius regio eius religio (Čija zemlja toga i vjera). Ovima kanonima, da ne idemo u analizu drugih, jasno je koja crkva i kakvi duhovnjaci hoće da odigraju ulogu trojanskog konja u otimanju građanima Crne Gore njihove zemlje i države. Takva je i sva ostala argumentacija koju nude u prilog svom naumu da silom i prevarom otmu ono što generacije časnih crnogoraca s teškom mukom vjekovima tekli i stekli. Onim građanima Crne Gore, kojih još drže do svoje časti i casnog nasljeđa predaka, a njih je puno, i ova makar i mala saznanja bitno će olakšati – i pred samima sobom, i pred svijetom – zadatak da brane i odbrane svoje. To bi trebalo da znaju i poštuju, jednako njihovi prijatelji, kao i zvanični politički i pravni subjekti međunarodne zajednice.
POBJEDA: Kako se Crnogorci mogu izboriti za svoja prava?
RADONJIĆ:Prvo. Ako i spriječimo hirotoniju na Cetinju, a bude je negdje drugo, naša sujeta će biti manje povrijeđena, ali će nam nesreća biti ista ili veća. Drugo. Borimo se za svoja prava odlučno, pošteno, otvoreno, hrabro i demokratski, ali ne protiv SPC i Srbije, već za to da oni koji su nas ovdje doveli učine što im Ustav ove zemlje nalaže da ja sačuvamo prvo od njih, a onda i od svakoga sa strane. A svi se oni evo već trideset godina nalaze tu gdje su i sada – u vlasti ili opoziciji. U tom smislu, ako treba, a treba: a) neka zatvore privremeno granice; b) zabrane privremeno rad Srpske pravoslavne crkve, koja se poodavno pokazala kao neko ko ne priznaje ovu zemlju i slobodu i pravo njenih građana da budu svoji na svome; c) otkažu povjerenje sadašnjoj Vladi i povrate zemlju iz mutnih religijskih voda u sekularna obzorja, bez kojih ne možemo biti ni u evropskoj ni u savremenoj svjetskoj zajednici; d) otkažu gostoprimstvo svim vjerskim i drugim licima koja su zloupotrijebila ljudskost, poštenje i bratsku ljubav s kojim ih je Crna Gora dočekala kad im je bilo najteže; e) pokrenu bez oklijevanja sudsko i drugo ispitivanje vlasništva nad sakralnim i drugim objektima u Crnoj Gori, uzmu na odgovornost one koji su svojim mutnim, nečasnim i nezakonitim radnjama bilo koje vrste doveli zemlju u situaciju u kojoj se sada nalazi; d) obavezati Skupštinu prijestonice Cetinje da Cetinjski manastir oslobode od sadašnjih korisnika i ustupe kao svojinu grada na korišcenje Crnogorskoj pravoslacnoj crkvi, jer ona postoji.
