Tekst je realizovan u okviru zajedničkog projekta NVO Dobar život i Regionalnog programa “Primjena zakona, mijenjanje stavova”– koji finansira Evropska unija, a sprovodi UN Women.
Ne smatram sebe influenserkom, čak sam se i svađala sa ljudima ranije kad me tako nazovu. Ja sam ilustratorka, crtam, a biti influenserka je i meni samoj dosta apstraktno i uvijek mi je iz nekog razloga smetalo kad ljudi uspiju da ponište moju profesiju i nazovu me titulom koju sam dobila upravo zbog te svoje profesije . Međutim, kako 170 hiljada ljudiprati to što radim, po definiciji jesam influenserka, pa se mogu batrgati do mile volje kako nijesam - ljudi će me opet tako zvati. Zarad ovog teksta pričaću o sebi kao influenserki, iako samu sebe i dalje tako ne vidim, jer želim da približim ljudima koji opravdavaju nasilnike na internetu, za koje lično smatram da su pasivni nasilnici, zašto na internetu nijesam dužna da prevaspitavam nasilnike.
Moje ilustracije u najvećem broju nijesu naročita filozofija. Crtam stvari sa kojima većina može da se poistovijeti i koja se većini desila. Od svakodnevnice do specifično ženskih tema, bude svega i opet nije za svakoga, koliko se god toga se desilo većini. Zato moj sadržaj i dobija toliko pažnje, pretpostavljam.
Nerijetko iskoristim svoj lični profil, kako ga ja doživljam - iako za njega govore da je sada medijski prostor - da povremeno dijelim i svoje stavove na neku od društveno odgovornih tema. Većinu puta to uradim ničim izazvana, u smislu - ne čekam da se nešto desi da bih progovorila o nasilju ili diskriminaciji. Tome svjedoče mnoge ilustracije nastale prethodnih godina, kao i bilbordi i razna angažovanja, jer smatram da pričanje protiv nasilja nema rok trajanja i da se mora pričati često, a ne samo kad neko drugi započne tu temu. Sa mojim ličnim stavom, prirodno, se neće slagati mnogi, a među njima i poneko ko prati moj profil (@zombijana), ali za neke stvari nijesam tolerantna.
Ako se ne slažemo da je Panic! At the Disco bio bolji bend sa njih 4, nego samo sa Brendom Urie - to mi je skroz ok, ukusi su različiti. Ukusi ne smiju biti različiti kad neko opravdava silovanje u mojim komentarima. Tu vrlo čvrsto smatram da osoba griješi i nemam stranu mozga koja će da pruži određeno razumijevanje i upusti se u razgovor sa tom osobom ili ostavi taj komentar na svom profilu. Zato se desi da nakon takvih stavova pozovem neistomišljenike da me otprate, nakon što sam ove najglasnije blokirala. Blok opcija postoji i moj izbor je da je iskoristim. Moj broj pratilaca mi neće nametnuti da moram da trpim uvrede, jer razmišljam drugačije od osobe koja komentariše.
Od influenserke do Wonder Woman ili ženske verzije Betmena kojoj je dužnost da zavodi red i mir i prevaspitava
Kada pozovem neistomišljenike da me otprate, često se javi neko da mi objasni da to nije pravi način, jer ne treba stvarati idealizovanu sliku, dabaš takvi treba da se ogole i treba da čuju i vide osudu odgovornijih. Ja se slažem donekle da treba, ali se ne slažem da je moja uloga iodgovornost da trpim njihove uvrede, samo da bi vidjeli crtež koji im vjerovatno ništa ne znači i iz čija poruka ne može da im promijeni mišljenje. Imam osjećaj da u tim momentima prestanem da budem nasumična ilustratorka sa ‘smiješnim slikama’ i postanem Wonder Woman ili nekakva ženska verzija Betmena kojoj je dužnost da zavodi red i mir i prevaspita svakog nasilnika u komentarima, umjesto samo da ih blokira.
Tako je vjerovatno i sa ljudima koji uspiju da mi pošalju poruku osude, pa i sa mnom - ako se ne slažete sa osobom sa interneta koju ne poznajete, ne postoji njen post ili pristup koji će vaše mišljenje ili ponašanje instant promijeniti. Fascinanto mi je i to kako smo ostalim danima ‘istripovani besposličari’, a kada treba da se diže svijest sva težina problema je na ramenima influensera, tih istih ‘istripovanih besposličara’ koji su odjednom dužni da budu u prvim redovima u borbi protiv bilo koje muke.
Moj lični profil (i dalje ga tako nazivam, iako sam mnogima influenser) biće medijski prostor onoliko koliko ja dozvolim, jer mojim ličnim profilom upravljam samo ja. Može da ima koliko god pratilaca, ako mi sjutra ne bude bio potreban, ja ću ga obrisati. I? Ko će onda da prevaspita tog nasilnika koji mi je u komentaru napisao da sam ‘ku*vetina’ kojoj će da polomi noge kad je vidi, jer sam rekla da dužina suknje ne određuje da li je djevojka izazvala silovanje ili ne? Mislim da je to ipak posao roditelja.
Kako vidim svoj uticaj
Kad dođemo do momenta da moje društveno odgovorne ilustracije utiču na nekog, mnogi se zapitaju zašto onda želim samo istomišljenike među publikom, zar nije poenta naučiti one koji ne misle isto. Ja to vidim ovako - ja, osoba sa značajnim brojem pratilaca, postavim ilustraciju na kojoj piše da ‘siilovatelj ne siluje odjeću nego osobu’. Taj moj post vidi 5 ljudi koji me prate i koji se slažu sa mnom. Oni to podijele dalje. Kroz njihove platforme to vidi 10 ljudi koji me ne prate, ali se slažu sa mnom.
Podijele ili ne podijele dalje - nije važno, ali uspijem da ih napomenem da možda imaju nekog bliskog ko se ne slaže sa tom mojom izjavom. I onda, ljudi koji su moji istomišljenici, uđu u raspravu svojom bliskom osobom koja nije moj istomišljenik i skrenu pažnju gdje griješi, sa pristupom kad nekog poznaješ i voliš i znaš da možda može da se ponaša bolje, ali iz bilo kog razloga ne uspijeva. Kada bih ja pričala online sa tom osobom koja se ne slaže sa mnom i pritom možda ne zna ni ko sam ja, iz tog razgovora ne bi izvukli ništa pametno ni ja ni ta osoba.
Toj osobi sam ja nebitna i čak imam i predispozicije da me ne podnosi, jer nam se stavovi ne poklapaju. Iz tog razloga - moj neistomišljenik neće nikada razmisliti o svom stavu na osnovu mog crteža, jer ne voli to što radim i nije mu/joj važno sta ja imam da kažem na bilo koju temu. Iz tog razloga moji crteži nisu za moje neistomišljenike, nego za njima bliske ljude koji se slažu sa mnom i kojima moji crteži služe kao mali podsjetnik i vjetar u leđa da mogu pozitivno da utiču na nekoga koga vole, a ko griješi ili čak da prijave osobu ako ih te njihove greške životno ugrožavaju.
Odgovornost je privlačnija kad je kod nekog drugog
Sa tim silnim pratiocima dođe i neka vrsta odgovornosti. Vrlo sam svjesna da ne mogu baš da lupam gluposti koje bih iz šale rekla pred svojim prijateljima, ali isto tako sam svjesna da nikome ništa nisam dužna, a nije niko ni meni. Nikada ne bih ljudima preporučila ni žvaku koja se meni ne sviđa i koju ja lično nisam probala, a kamoli podmetnula stav u koji ja lično ne vjerujem i za koji nemam argumente. Prošla godina je bila teška i duga i svi smo pričali o mentalnom zdravlju.
U tim momentima se najbolje osjeti odgovornost, gdje treba nešto da kažeš, ali ne i previše jer nisi stručan za to. Isto je i u ovim momentima. Takođe, mislim da rijetko ko ima toliko emotivnog kapaciteta da se bavi i svojim problemima i problemima svojih bliskih ljudi, pa i prevaspitavanjem nasilnika u komentarima pored svega toga. Meni su vrlo često i moji problemi previše.
Zamislite tu jednu ženu, blogerku, koja vam snima šminku na dnevnoj bazi, kako odjednom prestaje to da radi, vadi svoj magični štapić i pretvara sve nasilnike u muškarce koji poštuju i ne zlostavljaju žene, samo uz pomoć jednog storija na kom se kilometarski raspisala. Mislim da to ipak ne radi tako. Internet nije igra i internet ima stvarne posljedice, a meni se čini da sve više živimo epizode Black Mirrora kojih smo se grozili.
Tražimo od ljudi da sprovode pravdu samo na osnovu broja pratilaca. Kada je to postao dokaz stručnosti ili dokaz bilo čega osim aktivnog korišćenja određene platforme?
Nasilnici nijesu moja odgovornost samo zato što imam dosta pratilaca. Nije moja odgovornost da ih edukujem, ponajviše jer ne znam kako. Zato ih i tjeram od sebe, jer ne znam kako se vodi razgovor na takvu temu sa nekim čije postupke ne mogu da razumijem. Mislim da ni ne treba da znam.
Empatija je pola zdravlja
Vrijeme je da izaberemo da li je influenserka realno zanimanje ili ne, jer kad je lijepo lako osudimo tu vrstu zanimanja kao nepostojeću i poništimo uspjeh kao takav, a kad treba da se podijeli priča o nečemu važnom onda su influenseri ti od kojih se očekuje da prvi treba nešto da urade. Zaboga, to su ljudi isto kao i vi, samo malo uporniji sa izbacivanjem slika i storija.
Podrška žrtvama nasilja je važna i ja ću uvijek naći način da ih podržim i ustupim svoj profil da se njihov glas čuje glasnije. Uvijek ću biti tu da budem vjetar u leđa ida što pažljivije i nježnije objasnim da je stvarno ok ohrabriti se i uperiti prostom u svog nasilnika. Uvijek ću da podržim tu hrabrost da kažeš ‘dosta je bilo’ i prijaviš. Uvijek ću podijeliti načine kako to da uradiš.
Nikako neću cijeniti to što će me neko osuditi ‘dobronamjernom’ porukom, jer nisam to uradila brzinom svjetlosti. Razumijem emotivne reakcije na određenu temu, ali nisam ničija vreća za izdušiti na njoj. I u takvim situacijama je neophodna empatija, jer kao što sam već pomenula- razgovor o nasilju nema rok trajanja i o njemu je potrebno pričati u kontinuitetu. Potrebno je češće ohrabrivati, bez spacijalnog povoda.
Internet ne može da popravi nešto što dolazi iz kuće. Kuća iz koje dolazi manjak empatije i višak agresije treba da se pobrine o takvim slučajevima, prije svega. Ja postavljam zabavne ilustracije koje mi pomažu da preguram dan, i stvarno ne mogu da pomognem vašem sinu da bude malo manja kretenčina i naprvim od njega empatično ljudsko biće. To je vaša odgovornost, ne mene i mojih pratilaca. Meni je dovoljno ako sam nekoj ženi čuvala leđa dok nije skupila hrabrost da tog kretena prijavi.
