U Grčkoj zakon o radnoj nedjelji sa petodnevne se povećava na šestodnevnu radnu nedjelju. I stupuće na snagu 1. jula, prenosi The Greek Times.
Ovaj zakon je u Grčkoj poznat samo po broju 5053/2023 i zapravo je na snagu trebalo da stupi još 1. marta. Ali, zbog straha kako će se to odraziti na izbore za Evropski parlament, vlada Kirjakosa Micotakisa je bila to odložila za početak jula.
Jer, to je zakon koji će se teško dopasti zaposlenima u Grčkoj.
„Zakonom 5053/2023 definitivno odumire načelo petodnevne radne nedelje“, konstatuje penzionisani profesor radnog prava iz Soluna, Aris Kazakos.
Tim zakonom se, naime, isključivo poslodavcu daju ovlašćenja da naloži svom zaposlenom da radi još jedan dan u nedjelji, doduše uz obavezu da mu plati dodatak u iznosu od 40 odsto dnevnice. Ali, zaposleni nema pravo da odbije da radi duže, što znači da će mu biti duže ukupno radno vrijeme.
Iako svi koji rade znaju da razlikuju šta je to „radno vrijeme“, a šta „boravak na radnom mjestu“, ipak se Grci, kada je riječ o satima obaveze prema poslodavcu, vode kao oni koji najviše rade u EU: prema podacima Evrostata, oni na radnom mjestu moraju da provedu 41 sat nedeljno. Istovremeno, sa minimalnom platom od 830 evra mjesečno, Grčka je tek na 15. mjestu u Uniji.
Zaposleni u Grčkoj su i bez ovog novog zakona izloženi samovolji poslodavca: teoretski tamo jeste određeno 40 radnih sati nedeljno, ali šef može da naloži radniku da radi još dva sata prekovremeno u „ograničenom periodu“ i to neplaćeno, samo uz obavezu da će mu „nadoknaditi“ te sate slobodnim vremenom i godišnjim odmorom.
A da li će to on kasnije i da uradi, to onda moraju da kontrolišu inspektori rada, kojih je u Grčkoj hronično malo, a konzervativna vlada se i ne trudi da tu situaciju poboljša.
Još je gore u sektoru turizma i ugostiteljstva gdje od prošle godine nema nikakve petodnevne radne nedelje. I to je tek početak, jer kako je to i inače u današnjem svijetu rada, kolektivni ugovori polako nestaju, a poslodavac sklapa individualan radni ugovor sa zaposlenim u kojem onda piše šta god je poslodavcu volja, ukazuje Kazakos.
„Kod individualnih pregovora poslodavac je potpuni suvjeren. On diktira praktično sve uslove, samo uz izuzetak minimalnih i zagarantovanih radnih prava. A kad se tako liberalizuju zakoni, onda se rasplinjuju i ti minimalni zaštitni okviri. I s obzirom na to da poslodavac može da diktira uslove onako kako njemu odgovara, to onda automatski stvara radni odnos utemeljen na nepravdi. Ono što u radnom odnosu koristi samo jednoj strani, nikad ne može da bude pravedno“, kaže Kazakos.
Vlada u Atini obrazlaže novi zakon sve većim problemima na tržištu rada zbog nedostatka radne snage, tako da se poslodavcima otvara mogućnost da iskoriste one radnike koje već imaju. Ali, po mišljenju profesora radnog prava Kazakosa, to je potpuno pogrešno: najprije, duže radno vrijeme i veći pritisak neminovno dovode i do više nesreća na radu.
To se inače u Grčkoj pod ovom vladom već događa: 2022. su u čitavoj zemlji zabilježena 104 smrtna slučaja na radnom mjestu, a prošle godine 179.
Loša plata i sve lošiji izgledi za karijeru dovode do toga da sve više Grka odlazi u inostranstvo. Najbolji primjer je turizam: svi se žale da im nedostaje ljudi, a Grci ta radna mjesta zaobilaze u širokom krugu, jer to već nalikuje na robovski rad.
Na primjer, na ostrvima Mikonos i Santorini je za „sezonce“ normalno da rade svakog dana u nedelji, a smješteni su i po desetero u jednu prostoriju.
Kod tih poznatih ljetovališta zarada je pritom relativno dobro, što se ne može reći za manje poznata i jeftinija mjesta. Tako se npr. ugostitelji na Halkidikiju žale da ovog ljeta njihovi hoteli počinju kasnije sa radom jer nemaju ljudi.
Naravno, poslodavci bi trebalo da nauče šta je to pojam „tržište“ u tržištu rada: ako je ponuda manja od potražnje, to onda znači da moraju da ponude bolje plate i bolje uslove rada.
Čini se, međutim, da grčki poslodavci to još nisu shvatili.
