Adaptacija Spomen-doma u Kolašinu, jednog od najvrednijih primjera jugoslovenskog brutalizma, posljednjih mjeseci postala je tema i izvan granica Crne Gore. O stanju zdanja i načinu na koji se sprovodi obnova pisali su i hrvatski mediji, među njima i arhitektica, književnica i novinarka Ena Katarina Haler, koja je nakon nedavne posjete Kolašinu opisala kako je „rekonstrukcija“ zapravo pretvorena u – devastaciju.
Njen tekst, objavljen u hrvatskom Expressu, izazvao je veliko interesovanje regionalne stručne javnosti, upravo zato što odražava zabrinutost koju sve glasnije dijele i domaće arhitekte i građani.
Da priča bude potpunija, u nju se ponovo uključio i autor objekta, istaknuti slovenački arhitekta Marko Mušič, koji je još ranije bez naknade ponudio pomoć u izradi projekta zaštite i obnove, ali – kako navodi – od opštinskih vlasti nikada nije dobio odgovor. Mušičev stav, kao i kritike hrvatske arhitektice, podudaraju se u jednom: radovi koji se izvode na zdanju, koje je zaštićeno kao kulturno dobro od lokalnog značaja, ne predstavljaju obnovu, već grubo narušavanje njegovog identiteta i arhitektonske vrijednosti.
Time je Spomen-dom u Kolašinu, nekada simbol modernističkog zamaha i jedno od najznačajnijih djela jugoslovenske arhitekture sedamdesetih, ponovo otvorio pitanje odnosa savremenog crnogorskog društva i državnih institucija prema kulturnom nasljeđu – pitanje koje, čini se, postaje sve urgentnije.
OPČINJENA I TUŽNA
Autorka teksta Ena Katarina Haler obratila se novinaru Pobjede i ukazala na ovu zanimljivu reportažu koja svjedoči o našem odnosu prema graditeljskom nasljeđu. Nakon reportažnog opisa njenog putovanja u Crnu Goru, ciljane potrage za Spomen-domom, u tekstu navodi da je, kada je konačno stigla do objekta, ostala „istovremeno opčinjena i duboko tužna.“
- Izvor te tuge leži dakako u odnosu lokalne, pa i nacionalne vlasti prema kulturnom nasljeđu, u koruptivnom posttranzicijskom mentalitetu koji je pao na plodno crnogorsko tlo kao ni na jedno na prostoru bivše države. Način tretiranja arhitektonskog (i svakog drugog) nasljeđa specifičan je simptom političke labilnosti i truljenja nekog društva, ako imalo nalikuje onome što se dogodilo u Kolašinu – zapisala je Haler.
Ona je objasnila da je izvorna namjena Spomen-doma, u osnovi doma kulture koji bi trebao služiti zajednici i udomljavati sadržaje kulturnog i obrazovnog karaktera, odavno napuštena.
- U zgradi se danas nalaze gradska vijećnica i poslovni prostori - u ulaznom holu stoji natpis „Biznis info centar“ (tvrtka pod tim imenom registrirana je u Tivtu kao d. o. o. i prema dostupnim podacima posluje od 2024 - o postojanju podružnice u Kolašinu nema dostupnih podataka) – navodi Haler.
Nekorišćenje građevine, podsjeća ona, neizbježno dovodi do njenog propadanja.
- Godine 2023. počela je navodna obnova dugo zapuštenog Spomen-doma. Obnova je u ovom slučaju istoznačna devastaciji. Spomen-dom pri tome od 2018. godine ima status „nepokretnog kulturnog od dobra lokalnog značaja“, što bi u teoriji trebalo uvjetovati određena, i opravdana, ograničenja pri svim intervencijama, odnosno jamčiti upravo zaštitu izvorne arhitekture i njenih osnovnih značajki, koje uostalom i čine tu iznimnu vrijednost potvrđenu registarskim brojem - kad smo već na administrativnom – navodi Haler.
Zakonska regulativa, kako navodi, trebalo bi da osigurava da sve buduće intervencije na objektima koji su zaštićeni kao kulturno dobro moraju da vode arhitekte-konzervatori.
- Prepoznati osobitu vrijednost tek je prvi korak - odabir ispravnog pristupa i usklađivanje sa suvremenim zahtjevima i propisima za građevine, kao i potrebama zajednice, daleko je teže. Kolašin je tu izvrstan primjer. Treba pogledati goli, neobrađeni beton tog lomljenog pročelja, u kojemu je „duh epohe“, izraz vremena u kojem je dom građen, ali i suština njegova oblikovanja - toj geometriji osim betona zaista ne treba ništa drugo. Beton iskren kao, recimo, drvo kojim su građene tradicijske planinske kuće na Durmitoru. E taj beton zatičem okrečenim u bijelo. Bijela boja ovdje zaista nema nikakvu ulogu, nije tu riječ o toplinskoj izolaciji koja bi zgradu mogla prilagoditi energetskim standardima, beton se pukim farbanjem ni na koji način ne zaštićuje - o estetskoj komponenti te intervencije suvišno je pisati. Dio Spomen-doma je zabijeljen, na dijelovima su još skele, dok dijelovi djeluju prepušteni propadanju, s vidljivim utjecajima vlage i nesmiljeno montiranim klima-uređajima gdje god je kome već došlo – piše Haler.
PRIVATIZACIJA PROSTORA
Nakon povratka u Hrvatsku, Haler se obratila autoru projekta Spomen-doma, poznatom slovenačkom arhitekti Marku Mušiču. On joj je potvrdio da je reagovao čim je saznao da je u toku „tobože obnova Spomen-doma“. Obratio se tadašnjem predsjedniku opštine Vladimiru Martinoviću pismom u kojemu nudi saradnju na obnovi, bez naknade za vlastiti rad. Osim zahvale na službenoj stranici, kako piše Haler, drugog kontakta nije bilo, niti od Martinovića niti od njegovog nasljednika Petka Bakića, kojemu je takođe uputio pismo.
- Zvao me neki mladi arhitekta iz Podgorice, kaže da mu je dodijeljeno da radi projekt obnove velike dvorane – potvrdio je Mušič i dodao da nakon toga i dalje nije postojala nikakva mogućnost za saradnju.
Haler navodi da su od početka „obnove“ doma do danas prošle dvije godine i za to je vrijeme tek dijelom prefarban.
- Devastacija je ipak počela davno prije, napuštanjem njegove funkcije kulturnog centra i odsijecanjem od lokalne zajednice. Zauzimanje od strane lokalne uprave, paradoksalno, dovelo je do privatizacije prostora građenog da bude ništa drugo do javni – zapisala je Haler.
Za projekat u Kolašinu Marko Mušič je 1976. nagrađen Prešernovom nagradom, najvećim slovenskim nacionalnim priznanjem za umjetnička ostvarenja.
Mušič: Kad je počela devastacija Doma revolucije, mislio sam reagovaće savez arhitekata, ali nije
Pored Spomen-doma u Kolašinu, novinarka i arhitektica Ena Katarina Haler, pomenula je i Dom revolucije u Nikšiću, čiji je projektant takođe slovenački arhitekta Marko Mušič.
- Površinom najveći od svih kulturnih centara na području bivše Jugoslavije trebao je biti onaj u Nikšiću, čiji projekt također potpisuje Mušič. Izgradnja monumentalnog Doma revolucije u središtu Nikšića započela je već 1976. godine, godinu nakon što je otvoren onaj u Kolašinu. Površina od 22.000 četvornih metara i ponovno kompleksna geometrijska struktura grozda piramida obloženih staklenim plohama iziskivala je veća sredstva nego što ih je država u skorom gospodarskom padu mogla uložiti. Gradnja se nastavila sve do kraja osamdesetih – navodi Haler.
Nikšićkom domu, prema njenim riječima, prvo su presudili inflacija i ratna zbivanja, a kasnije korupcija i privatizacija.
- Nakon kakvog-takvog oporavka od devedesetih, revolucija i kultura više nisu nikome trebale, no trebali su, izgleda, fitnes centar i mesnica, kao i niz drugih privatnih lokala i trgovina kojima je lokalna vlast ustupila prostore unutar nedovršenog Doma. Dijelovi materijala koje je bilo moguće iščupati odavno su odneseni, slično kao i sa spomenikom na Petrovoj gori Vojina Bakića – navodi Haler.
Mušič je na sve odgovorio tvrdnjom da tu ima odgovornosti i „naše struke, arhitekata“.
- Kad je počela devastacija u Nikšiću, mislio sam, reagirat će Savez arhitekata, neka strukovna udruga. Ali nije. Ta privatizacija nekome je donijela posao, sve je stvar interesa – istakao je Mušič u razgovoru sa Enom Katarinom Haler.
