Vijest glasi da u Crnoj Gori “najveću opasnost od terorizma predstavljaju islamistički “usamljeni vukovi”. I ne, ne kažem to ja, nego to kaže Agencija za nacionalnu bezbjednost Crne Gore (ANB).
“Društvene mreže, zatvorene grupe na aplikacijama poput Telegrama i širenje govora mržnje, nova su oružja radikalnih islamista koje Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) identifikuje kao najveću prijetnju od vjerski motivisanog terorizma u Crnoj Gori, pri čemu su u njihovom fokusu samoradikalizovani pojedinci – osobe koje bez direktnog kontakta s ekstremističkim grupama, kroz virtuelni prostor, razvijaju opasne namjere i mogu izvesti teško predvidive napade bez posebne pripreme i logistike“, prenose crnogorske Vijesti.
Dobro ste pročitali: u zemlji u kojoj svake godine, pod svetosavskom mantijom i uz blagoslov Mitropolije crnogorsko-primorske, nikne neka nova klerofašistička neočetnička bratija, Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) ima hitan, važan, urgentan bezbjednosni prioritet. Islamski fundamentalisti dolaze – čuvajte se, kao da vrišti iz saopštenja.
Ne, to nisu niti nikšićki četnici, nisu niti budvanski niti novljanski litijaši, niti bilo koji drugi četnički zaluđenici. Ne, nije ni Joanikijev pijani četnički vojvoda sa grbavom sabljom, ni Metodijev litijski vodič kroz mračne lavirinte istorijskog revizionizma. Nisu to ni srpsko-ruski centri koji su sve bliže Crnoj Gori. Nisu to ni nasilnici koji od 2020. u ime navodnog Boga jurišaju na slobodne i građanske crnogorske medije, institucije i nevladine organizacije.
Ne, gospodo. ANB ima strašnijeg neprijatelja. Nevidljivijeg. Opasnijeg. Gotovo mitskog.
Vuk u svijetu nula i jedinica
To je nekakav “islamistički usamljeni vuk”. Ali nije taj vuk, gospodo draga, tek materijalna pojavnost, jer da jeste, brzo bi njega riješili četnici, pardon dobri domaćini. Taj islamistički vuk se zavukao u svijet nula i jedinica, u digitalni kosmos, pa iz njega vreba i bira hoće li zaludjeti kakvog maloljetnika ili će nekome pokloniti recept za (samo)uništenje.
Iz “brižne“ crnogorske tajne službe, kojom rukovodi Ivica Janović, apostrofirali su problem radikalizacije na društvenim mrežama, kao i porast govora mržnje, čija je svrha upravo ideološka indoktrinacija i podsticanje na izvršenje napada
“Onlajn radikalizacija preuzela je primat”, upozorio je ANB, odgovarajući na pitanja Vijesti o bezbjednosnoj situaciji u Crnoj Gori, u kontekstu opasnosti od terorizma i islamskih ekstremista.
Da nije tragično, bilo bi smiješno. Da nije smiješno, bilo bi monstruozno. Ovako je – i jedno, i drugo, i treće.
Kad četnici ustanu, svi drugi postanu ‘islamisti’
Ne, nije problem kada mitropolit crnogorsko-primorski odlazi Dodiku na noge i u Razboju kod Srpca podiže i liturgijom osvještava provoslavni hram u spomen na četničkog koljača Pavla Đurišića, govoreći da je ovaj junak “nepokolebljivog karaktera“. Tačnije, da ga uzdigne u red svetih mučenika, pa još i junaka “nepobjedivog karaktera”.
A koga to mitropolit nekažnjeno uzdiže?
Eto, kažem, Pavla Đurišića. Čovjeka koji je lično raportirao Draži Mihailoviću da je u jednoj od akcija „potpuno uništen muslimanski živalj, bez obzira na pol i godine starosti… oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i djece.“
Osam hiljada. Žena. Staraca. Djece. Zaklanih, zapaljenih, bačenih niz litice, probodenih bajonetima. To je, dakle, junak srpske crkve Pavle Đurišić. A ako bolje pogledate – nije da je Joanikije nešto omašio. Precizno i jasno – upravo zato ga i veliča. Nema tu greške.
I ne, niti Joanikije, niti njegovi sljedbenici u Crnoj Gori nisu interesantni Agenciji za nacionalnu bezbjednost, jer izgleda i službenici Agencije imaju stavove bliske mitropolitovim, ali zato eto, online izmišljeni islamisti su uvijek dobra “igračka-straška“ za sve.
U zemlji koja je samo u posljednjih pet godina doživjela moralno preumljenje – iz antifašističkog bastiona u četnički resantiman – ANB, ta služba nacionalne bezbjednosti, nalazi najveći bezbjednosni problem, dakle, u fikcionalnim džihadistima. Dok gorenavedeni klerofašisti – ne usamljeni, nego udruženi u bratstva, bratije i bratuljke – kolo vode po ulicama, trgovima, ali bogme i u parlamentarnom životu, dok im episkopi slave ratne zločince, dok duhovno zlostavljaju po manastirima i preumljuju po školama, ova zemlja brine o “radikalizovanim islamskim pojedincima”.
Terorizam može biti samo islamski kao nakaradna mantra
Jer, nema terorizma ako nije islamski – to je valjda ta nakaradna mantra kojom se pokušava i Crna Gora uvući u svijet desničarskog, križarskog ultrapopulizma koji odavno graniči – eh, da samo graniči – sa neonacizmom.
Nema, kažu iz Agencije, organizovanih ćelija, nema mreža, nema infrastrukture, ali su ipak nekako opasni ti digitalni islamisti. Dakle, ne postoji mreža, njih nema, nema niti aktivnih pojedinaca, ali je sve opet nekakva prijetnja.
A ono što postoji – i što maršira, dočekuje Joanikija, gradi crkve četničkom đeneralu Đurišiću i zove na pokolj po društvenim mrežama – to nije prijetnja?
To su valjda “kulturno-istorijska bratstva”. Porodični sabori. Sveci za domaću upotrebu. Folkorni ili baštenski četnici?
Ali, hajmo mi dalje sa katalogom beščašća, koji ne seže niti nekoliko sedmica u prošlost.
Eto nas, dobri moji, na još jednom svetosavskom derneku održanom u Podmalinskom manastiru, prije koji dan, duboko u crnogorskim vrletima, gdje jeka još pamti vriske iz 1943. godine, održan je parastos. Ne, ne poginulim partizanima, ne žrtvama fašista, ne onima što su ginuli za slobodu. Ne. Nego četničkim brigadama. Glavni akter – četnički potomak i mitropolit SPC-a Metodije Ostojić. Unuk četničkih jurišnika, Metodije tako četnike naziva “velikim vitezovima” i “prvim gerilcima porobljene Evrope”.
Nije nego!?
Jesu li ti gerilci oni što su Kozaru očerupali i narod predali Paveliću u Jasenovac u razmjenu za nešto benzina i vojnu uniformu? Jesu li ti gerilci oni što su u Istočnoj Bosni muslimane svezali žicom i bacali niz liticu? Jesu li to heroji što su klali žene i djecu po Višegradu – u najmanje dva rata? Jesu li to “vitezovi” koji su s Italijanima roštiljali jagnjad u pauzi masakra nad bošnjačkom nejači? Jesu li to ti “borci za slobodu” koji su u Beogradu potpisivali ugovore sa Wehrmachtom, dok su im sunarodnici ginuli na Sutjesci i Neretvi, upitao sam se prije neki dan?
Jeste. To su ti. I Metodije to zna. I ne samo da zna – on to slavi.
Kad koljači postanu ‘gerilci’, nevidljivi ljudi postanu ‘islamisti’
A vi iz ANB-a, je li vama uopće poznato da su ti “gerilci” bili koljači bez presedana? Znate li, možda, da su 1943. pobili više od 500 muslimana iz Pljevalja, da su ih klali pod barjakom “za kralja i otadžbinu”? Da su među njima bila i djeca?
Je li vam poznat termin “genocid nad muslimanima Sandžaka”? Ili je to suviše “delikatno” u vašim analizama?
Jer ako jeste, onda bi vam bilo jasno da je najveći bezbjednosni rizik upravo u reanimiranju i potpunoj reinkarnaciji i reafirmaciji tog duha.
Crna Gora danas je zemlja s lažnim antifašističkim fasadama i pravom četničkom srži. Zemlja u kojoj su ratni zločinci “vjernici”, a njihove žrtve “zaborav”. Zemlja u kojoj ubijena bošnjačka porodica Klapuh nema pravdu ni nakon 30 i više godina, jer – ubice imaju svoje zaštitnike u dubokoj državi.
I sad, u toj i takvoj zemlji, neko ozbiljno očekuje da povjerujemo kako je primarna bezbjednosna prijetnja – izmišljen lik iz propagandnog desničarskog online priručnika 2005. godine?
Znate šta je prava prijetnja, poštovana ANB elito?
Prijetnja je u manastirima koji postaju četnički bunkeri.
Prijetnja je u parastosima ratnim zločincima.
Prijetnja je u crkvi koja staje uz Moskvu, a protiv Kijeva.
Prijetnja je u bezumnim litijama koje ne priznaju Ustav i ruše sekularnost države.
Prijetnja je u obrazovnom sistemu koji će djecu učiti po uzoru na onaj srbijanski da je Draža “prvi gerilac Evrope”.
Prijetnja je u zamjeni antifašizma mitom, zločinom i mržnjom.
I na koncu, prijetnja je u službama koje to sve ne vide ili se prave da ne vide. Ili vide, a rade na uspostavi neočetničkog režima u bliskoj budućnosti.
Problem je u čoporu
Zato, poštovani čitaoci, nemojte se čuditi. Crna Gora je što milom, što silom, usvojila svoj apsurd kao logiku. Crkva je postala državni savjetnik i nalogodavac. Policija je češće bila u odbrani litija, nego u traganju za istinom. A obavještajna služba? Ona juri sjenke. Ako nema pravih, dobre su i digitalne. Ako nema digitalnih, pa izmisli digitalne – samo da su islamske.
Jer lakše je boriti se protiv nevidljivog “islamskog vuka” negdje u Sarajevu ili Novom Pazaru, nego protiv stvarnogčetničkog “čopora” u Nikšiću. Lakše je etiketirati islamiste koji ne postoje, nego dirnuti u svetosavsko-četnički talog koji buja, raste i grli vlast.
I za kraj – nije problem u “usamljenim vukovima”.
Problem je u čoporu, gospodo. A vi ih hranite. I puštate da zavijaju. I to na vašem pragu.
