Piše: Danilo BURZAN
Crnogorski premijer, Igor Lukšić, u podužem autorskom tekstu (u “Pobjedi” od 3. januara) reče, uz ostalo, da smo “dobro naučili istorijsku lekciju”, te da su “uređena identitetska pitanja jedne zajednice uslov njenog postojanja i budućnosti”. Dvaput sam pročitao taj tekst i u njemu “otkrio” da je premijer tamo ponudio i strateško političko opredjeljenje njegove Vlade.
Premijer, više nego jezgrovito, ovako precizira vladine prioritete: “Pitanje jezika, kulture, objedinjavanja naučnih potencijala, izgradnja međureligijskog sklada, odgovornog odnosa prema istoriji, kao i prevazilašenje postojećih i preduprjeđenje novih podjela”.
Lista prioriteta: U cjelosti se saglašavajući sa tom “listom” prioriteta, te uvažavajući činjenicu da je riječ o procesima, odnosno da se neke stvari ne mogu “prelamati preko noći”, pokušao sam da, s tim značajkama u vezi, na margini, malo “razgrnem” sopstvene misli…
Prvo. Crnogorski jezik: Iako (s velikom mukom i otporima tamo đe ih ne bi smjelo biti) zakonski inaugurisan, nikako da dobije adekvatno “pravo građanstva”. Negatori su brojni, pa i među navodnim crnogorskim uglednicima. Naravno, otpori su prvenstveno političke prirode, a ne stručni. Zato se (političkim) kompromiserstvom pravi dodatna zbrka, pa sada i Ustavni sud mora da se angažuje, ne bi li crnogorski jezik “vratio” u – zakonske i ustavne okvire. No, ni time se neće stvoriti nužne pretpostavke da crnogorski jezik “normalno živi” ako to ne bude praktikovano u svakodnevnoj komunikaciji, pa i onoj osnovnoj - službenoj! Tim prije što se - ponavljam - radi o političkom, a ne stručnom, lingvističkom otporu, pošto je, suštinski, u pitanju samo promjena naziva jezika. Kojim, dakle, svi u ovoj državi govorimo, ali ga različito imenujemo!
Drugo. Crnogorske institucije kulture (makar dio njih) se nalaze se, takoreći - u ropcu. Nekima, kažu, čak prijeti i gašenje, jer za njih nema ni prebijene pare u državnoj kasi… Ali, zato, ima čak i da “prekipi” za potrebe ovdašnjih “manjinskih Srba”. A da, pritom, niko od zvaničnika u ovoj državi, kao, nema “objašnjenje” kako se to desilo i zašto je to, uopšte, omogućeno!? Mislim da je na mjestu sintagma koju je, neki dan, izrekao akademik Mladen Lompar, ističući da je aktuelni odnos države prema institucijama crnogorske kulture - “gušenje jastukom”! Ni da kviknu!!! (A možda je bila greška što se i nacionalni Crnogorci blagovremeno - kako im je zakon to omogućavao (!?) - nijesu organizovali u nekom svom “manjinskom” savjetu i preko njega se zakačilii na budžet, kao i njihova manjinska “braća”!)
Treće. “Objedinjavanje naučnih potencijala” jeste prvotazredni interes i nasušna potreba ljepše budućnosti crnogorske države, ali je to (očekivano!) naišlo “na nož” gospode povlašćenih akademika. Onih koji nimalo nijesu ośrćsli potrebu da, povremeno maker, brinu o nevoljama crnogorskim, ovozemaljskim, već su, uglavnom (ili prvenstveno) bili okrenuti svevremenim i vaskolikim interesima “nebeske” provenijencije.
Četvrto. “Izgradnje međureligijskoga sklada”. U načelu - malo je dilema. Ne, makar, u vezi međusobnoga poštovanja i uvažavanja ovdašnjih pripadnika pravoslavlja, islama, katoličanstva i drugih religija. Ali, zato postoje Tantalove muke Crnogoraca u vezi one temeljne, skoro jednovjekovne, “međureligijske” muke: kako nacionalnim Crnogorcima, pravoslavnim vjernicima, omogućiti da imaju iste uslove kao i Srbi, da upražnjavaju vjerske obrede? Pa, još u objektima koje su gradili njihovi đedovi i đedovski preci?! Suludo pitanje, a odgovor (za neznavene) još je sumanutiji! Crnogorskim hramovima, zna se, suvereno gospodari crkva druge nacije i države, onemogućavajući crkvi nacionalnih Crnogoraca da ispovijedaju svoja religijska uvjerenja, onako kako im to garantuju međunarodni dokumenti o elementarnim ljudskim pravima. Avaj! Sve je to tako uz pomoć (i nemoć) “njihove” države, Crne Gore. Koja je 1996. godine verifikovala takvo prisvajanje i otimačinu vjerskih objekata, koji su, do tada, bili u bratstveničkom, ili vlasništvu države. A sve to zdušno i uporno pomaže i šef “njihove” države!? Ljudi moji, zar ovo nije - kanonska ludnica…!
Peto. “Odgovoran odnos prema istoriji”. Trebalo bi da podrazumijeva analitično i temeljno prevrednovanje mnogih istorijskih izvora, a napose njihovog načina korišćenja i tumačenja - na štetu Crne Gore i Crnogoraca. Iziskuje to i jednako takav - ozbiljan i odgovoran - odnos prema nespornim istorijskim tekovinama. A da bi se ostvario “odgovoran odnos prema istoriji” valja uložiti puno napora da se odstrane debele naslage prašnjave mitomanije i guslarsko-epske “istorije”. Jer i u ovom poslu, kao i u mnogim drugim našim nevoljama, valja polaziti od sintagme: NEZNANJE CAR ZLA SVAKOJEGA! Zato je potrebno da, ne samo nauka, več i (posebno) Javni TV servis, tome daju adekvatan doprinos. Ne zarad “stvaranja novog identiteta” - kako se to čini nekim ražešćenim “nebeskim” akademicima - nego da se istoričari posvete svim dostupnim izvorima i činjenicama, te da njihovom odgovornom naučnom interpretacijom rašćeraju magluštine iz neznavenih, usmenim predanjem “obrazovanih” glava.
Šesto. "Prevazilašenje postojećih i preduprjeđenje novih podjela”. Prije svega, milo mi je što premijer ne govori o “potrebi pomirenja”, koje, eto, sada zagovara i šef ove države. (Uzgred, on ne smatra da treba da kaže na koje i kakvo pomirenje misli, odnosno kako to misli da ga ostvari. No, možda nema kad - traga za crnogorskim nacionalistima i šovinistima?) A to “prevazilašenje postojećih i preduprjeđenje novih podjela” je moguće i poželjno jedino kroz međusobno uvažavanje i poštovanje “onih drugih”, s kojima se “dijelimo” samo zato što drugačije mislimo, ili se međusobno različito ośećamo. Najgore je ako neko misli da nas “miri” trulim kompromiserstvom (da od crnoga i bijeloga pravi crno-bijelo), odnosno uprkos tvrdoglavim činjenicama, čak i prenebregavajući ono što nije moguće osporavati! To, doduše, može samo u ovještalim političkim (šićardžijskim) floskulama.
Ovako, evo, formulisah svoje marginalne misli o rečenoj skici premijerove političke strategije. Za koju, da ponovim, smatram da je nesporna i da zaslužuje apsolutnu podrški svih ljudi koji žele dobro Crnoj Gori.
P.S. Uspio sam da saznam ko su - prema definiciji našeg kanonskoga predśednika države - crnogorski nacionalisti i šovinisti. Dakle, „crnogorski nacionalisti“ su oni punoljetni građani Crne Gore koji znaju da su po nacionalnosti Crnogorci, a ne Srbi, dok su „crnogorski šovinisti“ oni nacionalni Crnogorci koji znaju da ni njihovi preci nijesu bili Srbi.
