Ono što je već na dan njihove inauguracije bilo vidno jeste da je sintagma „ekspertska vlada“ postala dio predizborne prošlosti i postizbornog održavanja temperature sve do objave. Od obećane ekspertske vlade nakon što je postalo jasno da preporuka nijesu profesionalni dometi već bliskost sa Srpskom crkvom ili zeleno svijetlo iz ovdašnjih ambasada došlo se na novi koncept – poštene vlade. Tako smo umjesto o ekspertskim sposobnostima i od premijera i od njegova zamjenika mogli čuti priče o časti i poštenju novih ministara, a prigodni pripjev uz njihove elaboracije mogao bi glasiti: „Nova vlada jes' malena, al' je časna i poštena.“
E sad, da li je baš malena kako je najavljeno postalo je upitno kad je po nekim najavama prosti zbir novih ministara i državnih sekretara pokazao da je „ekonomski rezon“ za smanjenje broja ministarstava umjesto dosadašnjih 24 proizveo 36 funkcionera najvišega ranga!?
Poštenje se najopštije definiše kao dosljedno slijeđenje određenih moralnih normi. Pošten si, recimo, ako ne lažeš. Pošten si, isto tako, ako ne kradeš ili učestvuješ u krađi. Posebna vrsta građanskoga poštenja svodi se na to da treba poštovati zakone jedne zajednice, one nepisane, koliko i pisane. Pa kad smo već došli do toga da promovišemo novu vrijednost crnogorske politike, poštenje, hajde da vidimo kako to izgleda u praksi, na osnovu proteklih tri mjeseca, a osobito u potonjih neđelju dana.
Najmoćniji činilac pobjedničke koalicije, s cijelih 66% učešća kad je riječ o rasporedu snaga u parlamentu, koalicija „Za budućnost Crne Gore“, tokom izborne kampanje obećavala je da će, pobijedi li, povući Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Zakon usklađen s preporukama Venecijanske komisije, čiji je ključni kvalitet to što je najveću ustanovu izvan crnogorskoga pravnog sistema, Srpsku crkvu, trebalo da konačno uvede u zakonske okvire ove zemlje. Jedan, dakle, građanski pošten zakon, valjalo je oburdati. Osim toga, iz te su se koalicije mogla čuti obećanja da će se povući priznanje Kosova, promijeniti državni simboli, izaći iz NATO pakta i sl. Nekoliko dana nakon izbora, međutim, potpisan je sporazum kojim se nova koalicija obavezala da neće mijenjati simbole, povući priznanje Kosova, niti izaći iz NATO pakta. Je li to bilo pošteno prema njihovim biračima – prosudite sami.
Najmanji činilac nove koalicije, pak, s učešćem od 10% akcija u mandatima, svojim je biračima poručivao da će Crna Gora biti građanska, sekularna, ekološka, depolitizovana, oslobođena kriminala, nepotizma i korupcije i sl. Prvo su pristali da o mandataru pregovaraju u manastiru u organizaciji čelnih ljudi Srpske crkve. Potom su pristali da im isti subjekt izabere ministre po sistemu snaha ovog vladike, sestrić onog vladike, brat ovoga protojereja, predśednica klerikalne NVO, pravni zastupnik Mitropolije, arhitekta Hrama... Kad se tome doda jedan neozvaničeni zet i nekoliko ministara oktroisanih iz ambasada, pa pri svemu tome etnički i vjerski čista vlada (izuzme li se naknadno pridodati potpredśednik), ispada da je izborom ove vlade pogažena i građanska i sekularna Crna Gora, a da o nepotizmu i neprofesionalizmu ne govorimo. Zato je bilo potrebno da se na nivou retorike s koncepta ekspertske pređe na koncept poštene vlade.
U Skupštini Crne Gore, pak, Dritan je naciljao mete za odstrijel, poručio da ga ne zanima 1918. i konstatovao da „zna sve o svakome što ne treba da zna“!? Pa je li pošteno obećati ekspertsku vladu, transparentnost, depolitizaciju, prevazilaženje podjela i sve to zaboraviti na dan ulaska u vlast!? I je li pošteno imati ambiciju upravljanja zemljom ako vas ne zanima određenje prema najtraumatičnijoj tački državne istorije!?
Za neđelju dana nova je vlada uspjela da zaduži Crnu Goru za 750 miliona eura, pokazalo se mimo zakona, u tajnoj operaciji koju su s nepoznatim posrednicima vodila privatna lica, da donese uredbu kojom je neustavno izmijenila Zakon o budžetu, da protivzakonito izmijeni mjere za suzbijanje širenja epidemije, da donese prijedlog Zakona o državnim službenicima s namjerom da po dubini partijskim vojnicima, čak i onima protiv kojih se vode sudski postupci, omogući ulazak u sistem, da predloži izmjene i dopune Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojima se preko mutne konstrukcije „istorijskoga kontinuiteta“ pokušava na Srpsku crkvu, čije je śedište u Beogradu i koja u Crnoj Gori postoji od 1920. godine, prepisati ogromna imovina koja je sve do nelegalnih katastarskih prijepisa 90-ih godina XX vijeka pripadala državi Crnoj Gori, da u Upravni odbor UCG ugura ljude s kandidatskih lista za posljednje parlamentarne izbore, uprkos obećanju o depolitizaciji Univerziteta...
Digne li u crnogorskome parlamentu 41 poslanik ruke za izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti neusklađene s preporukama Venecijanske komisije, dakle protivne evropskoj pravnoj praksi, kojima će ustanovi koja nezakonito djeluje u Crnoj Gori biti poklonjeno preko 600 sakralnih objekata i ogromna prateća imovina, biće to nezapamćena pljačka državne imovine, nakon koje će svi odbrambeni upiti „A limenka i Možura!?“ izgledati smiješni. Taj nezabilježeni stepen nepoštenja prema vlastitoj državi ostaće kao trajni legat ove vlade i poslanika koji je podržavaju.
Poseban slučaj u cijeloj priči o poštenju nove vlade je prvi čovjek izvršne vlasti. Od njega smo, na primjer, nedavno čuli da Crnu Goru vidi kao srpsku državu, da bi tu skoro rekao da je ne vidi kao srpsku. Na desetak minuta prije ozvaničenja imena ministara pozvao je čovjeka koji je prethodno prihvatio da bude ministar odbrane da mu saopšti da od njega odustaje. Na dan kad je podnio ekspoze tvrdio je da će raditi transparentno, a svega nekoliko dana potom javnost je obaviještena o tajnoj operaciji zaduženja od 750 miliona eura. To što su njegov izbor ministri koji svi odreda pripadaju istoj vjerskoj ustanovi (liše njegova zamjenika, koji i nije njegov izbor), premijer je proglasio ogledalom građanskoga koncepta, jer on, pobogu, nije „brojao ničija krvna zrnca“.
Jednoobrazna zrnca su se, naime, sama od sebe građanski i pošteno potrefila. U svega nekoliko minuta u studiju režimske televizije Vijesti tvrdio je da se vjernik koji se pričešćuje ne može zaraziti korona virusom, da bi potom priznao da je virus preležao „na nogama“. Svojim ponašanjem na sahrani blaženopočivšega mitropolita Amfilohija tadašnji mandatar poslao je poruku da zdravstvene mjere treba kršiti. Kolicini je obećao koje pozicije, pa se potom predomišljao, to je već za cijeli roman čiji bi glavni lik neodoljivo podśećao na legendarnoga barona Minhauzena. To što se „slučajno“ našao u kući četničkog vojvode na dan kad je u njoj organizovan doček za teroristu, opet, tema je za posebnu analizu. Nema, zapravo, niti jedne informacije koju novi premijer saopšti a da sam nije spreman da je po kratkom postupku demantuje, kao što nema niti jednog bisera nove vlasti koji režimske Vijesti nijesu spremne u roku od odmah da „ispeglaju“.
Za tri mjeseca otkako je u Ostrogu hirotonisan za mandatara, poslije svih silnih izjava koje je nerijetko demantovao nakon svega nekoliko minuta, i svega neđelju dana nakon što je njegova vlada izglasana, fama o poštenoj vladi, baš kao i ona o ekspertskoj, istopila se poput sapunice. Pošteno bi stoga bilo reći ono što jeste – ovo je klerikalna vlada, čvrsto podržana od naših zapadnih saveznika. To što su zapadni saveznici riješili da podrže snage koje su svih ovih godina najradikalniji protivnik tzv. zapadnih vrijednosti, priča je za posebnu analizu, ośenčenu činjenicom da je emancipatorski potencijal prozapadnoga pokreta koji je izvojevao referendumsku pobjedu, na kašičicu iźela kleptokratska družina, čija je pohlepa zarobila državu i otvorila put za trijumfalni povratak radikalne desnice pod kontrolom kleronacionalističkih i tajkunskih krugova.
No, u ocjeni poštenja nove vlasti ipak ne treba biti nepošten. Ideal povratka „tradicionalnoj Crnoj Gori“ projektovan još početkom godine i artikulisan masovnim političkim protestima u organizaciji Srpske crkve, možda je iz njihove vizure zaista i ostvaren. I nije toliko stvar u tradicionalnom crnogorskom moralu, koliko u savremenoj percepciji toga istorijskog fenomena. Jer ovaj narod je u svim vremenima imao i značajan broj onih kojima kroz istoriju moralni imperativ nije bio ne učiniti nepočinstvo no skriti ga ili prišiti drugome, onih kojima je udar na ovce bio ne samo privredna grana no i herojski čin. U odnosu na takve ova je Vlada zbilja nastavak toga tradicionalnog morala i poštenja. Uostalom, oni se i sami na (takav) moral i poštenje i pozivaju. Pošteno govoreći, iz toga je ugla ovo ipak vlada kontinuiteta.
