Nula zarez osam

U svakodnevnim potragama za istinitom informacijom u javnom prostoru, posebno onom njegovom dijelu koji kreiraju tradicionalni mediji i pouzdane online platforme, sve češće dolazimo do zaključka da bi zaista bilo bolje, neuporedivo zdravije i definitivno primjerenije da su novosti koje pročitamo proizvod nečijeg spina. Onda bismo pokušavali da iz podataka - za koje znamo da su već rezultat nekog određenog filtera - pokušamo pronaći istinitu vijest. Kakvo bi to bilo iskustvo!

Mogla bi tako i da se osmisli nagradna igra, kao nekad za naupornije „klikeraše“, koji su - rješavajući ukrštene riječi sa i bez crnih polja, na kraju nedjeljnog izdanja dolazili do tajne pitalice čije rješenje donosi posebnu nagradu. Istina, dakle, ostavljena za najupornije.

Možda je zapravo to ovog puta i bio cilj nacrta crnogorskog budžeta za 2021. godinu, gdje kao nagradni odgovor dobijate odjeljak za kulturu: jedno sitno, jedva vidljivo polje koje nije dostiglo ni jedan jedini procenat. Najboljeg budžeta, rekoše. 

Zakon o kulturi nalaže da se svake godine za ovu oblast opredijeli minimum 2,5% tekućeg budžeta. Kako nijesam ekspert za ekonomiju, a ni matematika mi nije jača strana, ne znam da li se tih 0,8% odnosi na tekući budžet, ali znam da mi je poražavajuće mala i ona decimala od 2,5, a kamoli ova, baš kao što mi je poražavajuće to što se odjeljak za kulturu nalazi u samom dnu hijerarhije, ruku pod ruku sa takođe poniženom zaštitom životne sredine. 

Pretpostavljam da ćemo ponovo čuti argumente o tome kako se u godinama recesije, pa onda i u godinama oporavka, od umjetnosti traži da kreaciju probudi iz nedostatka sredstava. Ponovo ćemo, valjda, slušati priču o svim onim nevjerovatnim slikarima koji su iz najveće nemaštine stvarali čarobna djela, a vjerovatno će se neki novi birokrata u društvu našaliti kako je i tih „zarez osam posto“ dovoljno džabalebarošima naviklima na državne jasle koji povremeno stvore nešto, a i to nešto je upitnog umjetničkog dometa. 

Ni ne sumnjam da će se povesti žustra rasprava o tome koji su se, odnosno „čiji“ su se umjetnici i radnici u kulturi prvi pobunili i nametnuli temu. Jer, znate, od toga kojem klanu pripadate zavisi pravo da kažete neku riječ protesta o besprizorno niskom iznosu koji je opredijeljen za djelatnost koja, ipak, treba da sačuva mentalno zdravlje svih nas. 

Obradovaće me, kao i mnoge moje kolege, da pročitam još neki od ključnih dokumenata kojima se podstiče kulturna razmjena ili doprinosi kreativnosti umjetničkog izraza. Iz još jedne analize stanja u kulturi sigurno će proisteći nekoliko zakona i uredbi kojima bi, valjda, trebalo da se pojednostavi život svih onih koji su odabrali, učili i usavršavali se da u toj sferi ostave pečat u državi Crnoj Gori, koja je ne tako davno imala i epitet „zemlje slikara“. Da za ovu priliku zanemarimo pisce, muzičare, glumce i sve ostale kojima je za ostvarenje snova bio uzak administrativni okvir sigurnog državnog posla.

Znam, reći će neko, ova „rashodna strana budžeta“ nije među prioritetima na našem putu ka Evropskoj uniji. Uostalom, to pregovaračko poglavlje je privremeno zatvoreno. Procijenjeno je, ako ja to ne čitam naivno, da je u tom segmentu Crna Gora poslije započinjanja pregovora o članstvu dovoljno dostigla da može biti ravnopravan partner i takmac u zahtjevnim evropskim okvirima. Računali su naivni Evropljani da se privremeno zatvaranje pregovora u poglavlju koje se tiče kulture mora shvatiti kao podsticaj da naša država nastavi valorizovati svoje kulturno nasljeđe i sve naše različitosti svede u jedan lijevak koji našu kulturnu ponudu čini prepoznatljivom. 

Smatrali su, ako ne griješim, da je i onaj (po mom sudu premali) okvir od 2,5% bio kvalitetna osnova da se jedna mala država predstavi i potvrdi u novim, širim i izazovnijim okvirima. Izgleda da su nas precijenili. Ili smo, ipak, mi potcijenili sebe?

Ministarstvo „četiri u jedan“, u dijelu koji se odnosi na kulturu, već mjesecima ne sprovodi ni jednu aktivnost koja se tiče te oblasti. Kreće, čujemo to sa više strana, zajednička borba za spašavanje turističke sezone. Tokom koje ćemo gostima, koje žarko priželjkujemo, ponuditi šta? Detektivske izvještaje otpjevane uz gusle, u desetercu? 

Da li, iskreno, bilo ko u ovoj državi može vjerovati da izdatak od nepunog procentnog poena za čitav spektar rada i stvaralaštva u oblasti koju široko prepoznajemo kao kultura, može dovesti do bilo kakvog napretka? Da li je preduslov prepoznavanja značaja rada u ovoj oblasti da se ispred imena nekog od umjetnika doda sumorni atribut pokojni, kako bi se njegovo djelo makar na tren uvažilo? 

Ukoliko ima onih kojima je i dalje potrebno objašnjenje zašto je upravo u vremenima zdravstvenih, ekonomskih i društvenih kriza, poput one koju Crna Gora trenutno preživljava, potrebna kultura - neka na tren uporedi nivo diskusije koji se čuje sa televizijskih kanala i medijskih sadržaja. Neka to uporedi sa bilo kojom težnjom da se predstavimo u boljem svjetlu onima kojima se težimo približiti. I susjedstvu i Evropi. 

Antiteza ovome što danas živimo su kultura i humanizam, koji podstiče ljude da misle svojom glavom. Kada bismo baštinili te vrijednosti - ne samo u javnom prostoru, već i unutar samih institucija kulture - možda bismo s manje žara stavljali na kantar stradanja iz prošlosti da bismo dokazali čije je bilo veće i gore, kao da jedno potire drugo. Možda nam zvaničnici ne bi tako samouvjereno izgovarali još jednu zastrašujuću relativizaciju zločina.

S vedrije strane, kad bi neko želio da bude optimista, mogao bi i da kaže - 0,8% je decimala koja predstavlja sigurna sredstva, dok je ostatak budžeta ukrštenica iz koje će tek najupornijima iz sfere umjetnosti biti omogućeno da pronađu adekvatne modele za finansiranje. Možda u toj igri riječi i brojeva, onome ko pokaže dovoljno strpljenja i umijeća, kao i onome ko dovoljno kreativno posloži cifre, zvanična nula sa početka bude inspiracija za drugačije buduće zaokruživanje.