Iako su prije dva dana održani lokalni izbori, rezultati ukazuju da će glsanje 23. maja izazavati globalne posljedice na crnogorskoj političkoj sceni. Nije samo riječ riječ o već izanđaloj priči o nesmjenjivosti vlasti i uzaludnim pokušajima opozicije – mnogo novosti naznačili su lokalni izbori.
Ukrštanjem podataka iz 14 gradova u kojima su održani mogu se uočiti tri trenda na političkoj sceni Crne Gore. Prije svega, sada je sasvim jasno da je suverenistička opcija u osjetnom napredovanju; uočljivo je, takođe, da je Đukanovićeva partija značajno ušla u biračko tijelo Socijalsitičke narodne partije; ali su izbori u Podgorici ukazali na postojanje struja unutar DPS-a.
Povećanje referendumske prednosti: Tokom kampanje udružena opozicija je pokušala da pobjegne od identitetskih pitanja; „bjelokošuljaši“ su na promocijama nastupali bez državnih obilježja, bez zastava. Crna Gora je praktično pominjana - samo u nazivu koalicije.
Raznorodni pa i suprotstavljeni stranački programi - od crnogorskog DC do „čistog srpstva“ Kadićeve partija - sputavali su manevarske sposobnosti koalicije. A suparnicima, vladajućoj DPS-SDP koaliciji, ostavili mogućnost da, pričom o nezavisnoj Crnoj Gori i opasnosti od političkog upliva Beograda, sebe postave kao garanta očuvanja države. Tačno ono što je odgovaralao Đukanoviću i njegovim kolegama.
Na kraju je udruženu opoziciju sustigla suverenistička priča tamo gdje nijesu očekivali - u gradovima na sjeveru Crne Gore. Upoređujući rezultate u opštinama na sjeveru Crne Gore može se uočiti silina uzleta vladajuće koalicije. U Andrijevici je DPS osvojio, ne samo vlast, nego i 553 glasa više nego na izborima 2006. godine. Slično se dogodilo i u drugim sjevernim opštinama: na Žabljaku vladajuća koalicija broji novih 152 glasača; u Beranama 422 koaliciona glasa više; Šavniku 90 novih pristalica; u Kolašinu 93...Što bi se, plemenskim rječnikom, kazalo – Vasojevići su se vratili Crnoj Gori.
Trend rasta na čitavoj teritoriji: O porastu broja suverenističkih glasova na sjeveru Crne Gore ilustrativan je podatak iz Pljevalja - iako su tamo izgubili izbore, koalicija DPS-SDP je zadobila povjerenje 2.382 novih birača, trideset odsto više nego na prošlim izborima.
Nije to samo „sjeverni trend“, vladajuća koalicija popravila je skor svuda: u Baru 304 glasa više, Ulcinju 503 glasača više; u Danilovgrad 209 glasača više... Ipak je najslikovitiji primjer Podgorice: na referendumskom izjašnjavaju 21. maja 2006. godine svi suverenisti su imali 53,7 odsto. Prije dva dana su samo DPS, SDP i DUA osvojili - 57 odsto glasova!
Upadi u biračko tijelo: Drugi trend u međustranačkom pregrupisavanju su - upadi u biračko tijelo protivnika ili saveznika.
Najteže je Milićevoj Socijalističkoj narodnoj partiji. Nakon godina uzaludnog truda da oslabi najjaču opozicionu partiju, Đukanovićeva partija je ovog maja gotovo rascijepila biračko tijelo SNP-a na sjeveru Crne Gore. Milićeva SNP je snagu vlastite partije darovala udruženoj opoziciji i tako izgubila stranački identitet u gradovima koji su bili njihovo uporište.
Teško je do kraja analizirati samo na osnovu podjele glasova, ali najvjerovatnije je da Milića napušta dio glasača koji do sada nijesu bili zadovoljni smjerom SNP-a ali niejsu imali političke hrabrosti da zakorače u pravcu DPS-a. Onoga časa kada je rukovodstvo SNP-a uskočilo u nedovoljno razrađenu i programski nejasnu koaliciju sa Medojevićevim PZP-om i Mandićevom Novom, kao da su stege popustile. Brojke ukazuju da bi SNP morao da računa sa gubitkom nekoliko hiljada glasača.
To je, istovremeno, upozorenje i drugim strankama opozicije. Ujedinjavanje bez jasnog programskog okvira, bez želje najjačih partija da se – makar i formalno i simboličkoj ravni – prizna nezavisnost i državni simboli, svaku borbu pretvara u referendumsko odmjeravanje. Takvom taktikom, definitivno, udružena opozicija ne može savladati vlast. To je suštinski problem koji lideri opozicije i neki zajapureni domaći analitičari ne žele da vide; kao da misle da će se realnost promijeniti ako budu dovoljno dugo žmurili.
Krunjenje oreola DPS-a: Zanimljivost ovih izbora je da ni izborni pobjednik – a Demokratska partija socijalista to jeste – nije prošao bez gubitaka. I to ozbiljnih. Istini za volju, DPS je u Podgoici dosegla do brojke od skoro 43 hiljade glasača, koliko su 2006. imali skupa sa SDP-om. U nekoj drugoj situaciji to bi se moglo tumačiti kao veliki uspjeh.
No, Mugošina ekipa, uprkos predanog rada, nije dosegla apsolutnu vlast i to je glavni problem podgoričkog gradonačelnika. Istovremeno, dojučerašnji saveznici a sadašnji suparnici iz SDP-a pokazali su što može da učini dobro osmišljena i dobro vođena kampanja. Osvojivši više od osam odsto glasova (oko 9.000 glasača) Krivokapićeva SDP osvojila priličan broj novih glasova u Podgorici.
Ko su ti novi socijaldemokratski glasači? Očito - suverenisti kojima se nije svidio način vladavine Miomira Mugoše ali i protivnici nedavne političke vratolomije potpredsjednika DPS-a Filipa Vujanovića, koji je svjesno krenuo u osporavanje identitetskih obilježja Crne Gore.
Poraz Vujanovićeve strategije: Teško je precizno odgovoriti na pitanje zbog čega je potpredsjednik Demokratske partije socijalista naprasno otvorio priču revidiranja državnih simbola upravo pred lokalne izbore. Vujanović je već napravio „gaf“ pred izbore na Cetinju, kada je najavio skraćivanje himne u dogovoru sa Srđanom Milićem. Taj politički izlet njegovu je stranku, prema tumačenju cetinjskog odbora DPS-a, koštao koje stotine birača.
Uprkos opomeni sa Cetinja, Vujanović je i pred majske lokalne izbore započeo kavgu sa Krivokapićevim socijaldemokratama, indirektno priznajući da je – mimo očiju javnosti – pohodio kabinet Borisa Tadića. Ako se zna za njegovo zastupanje interesa Srpske pravoslavne crkve, onda se Vujanovićevi potezi ne mogu tumačiti kao incident ili neopreznost: liči na vidljivi otklon od zvaničnog suverenističkog pravca Demokratske partije socijalista. U mozaik se uklapa i podatak da je Vujanović bio glavni zagovornik da se u Podgorici ide bez SDP-a.
Struje unutar DPS-a: Možda je to pokušaj da se jedan od vodećih ljudi DPS-a pozicionira u vlastitoj partiji, očekujući novo (ne)najavljeno povlačenje premijera Đukanovića. Uz to, izgleda da je Vujanović postao glasnogovornik jedne struje unutar DPS-a koja se zalaže za politiku koja otvara mostove za moguću saradnju sa SNP-om. Nije tajna da je, osim Vujanovića i sam Mugoša bio protiv koalicije sa socijaldemokratama i taj podatak jeste neka vrsta putokaza. Nasuprot njima, neki drugi funkcioneri DPS-a, poput Marovića, Sekulića ili Vukovića nijesu bilo voljni za raskid saveza sa SDP-om.
Koji god bili motivi, rezultat je opominjući za vrh Demokratske partije socijalista. Uspjeh socijaldemokrata u Podgorici nije slučajnost nego znak da depeesovci nemaju naklonost dijela birača koji hoće jasno stranačko određenje o državi. U nedjelju je uzdrmana Vujanovićeva ideja da se DPS, četiri godine nakon referenduma, ne mora tako čvrsto vezati za crnogorska identitetska pitanja. Pokazuje se, naime, da je to riskantan zaokret koji bi tu partiju mogao da košta - ne samo gubljenja glasova u Podgorici - nego i strateških saveznika. A to znači u bliskoj budućnosti i – gubitak vlasti. Zato je sasvim logično zaključiti da je politički rejting Filipa Vujanovića, nakon podgoričkog "nedovoljnog uspjeha", u padu unutar svoje stranke.
Tako se, na kraju, uočava da su lokalni izbori 23. maja ukazali na čitav jedan skriveni svijet zamršenih međustranačkih i unutarstranačkih odnosa i oslikali novu političku mapu Crne Gore. Koja tek treba da se docrta nakon stranačkih pregovora u Podgorici.
Draško Đuranović
