Dvočasovni koncert na kome je Belan podsjetio ne samo na svoje, već i na hitove svojih kolega, nastale u proteklih 25 godina, mnogima će ostati u sjećanju: ne samo brojnoj podgoričkoj publici koja je pjevala i plesala u ritmu mediteranskog popa, već i gostima iz Rijeke koji su se zabavili na sceni.
O svojim sjećanjima, osjećanjima i muzici, s druge strane, ekskluzivno za Portal Analitika govorio je Nino Belan.
Da Vam je neko početkom osamdesetih, kada ste počeli profesionalnu karijeru, rekao da ćete četvrt vijeka stvarati hitove, da li biste mu povjerovali?
- Možda i bih povjerovao, ali ne koliko ću biti na sceni i koliko ću hitova imati. Ako cijeli život vjeruješ u muziku, vjeruješ u nešto što voliš, želiš time da se baviš i smatraš da si dobar, da možeš nešto da napraviš, onda je sve jednostavno. Ali, bez takve baze uopšte nema smisla ulaziti u cijelu igru. Sa vjerom u sebe terba krenuti u život i boriti se sa svim većim i manjim vjetrenjačama koje te očekuju na putu. Kod mene je uvijek postojala vjera i u muziku i u samog sebe, da mogu nešto ljudima dati, samo što onda nisam mogao znati šta. Osjećao sam da negdje i nekud idem, i da je to u dobrom pravcu.
Ostali ste vjerni mediteranskom zvuku. Da li smatrate da je Vaš „muzički“ put bio pravi put za nekoga ko potiče sa ovih prostora, a želi da se bavi pop muzikom?
- Ja bih situaciju okrenuo potpuno naopako: nisam ja naginjao mediteranskom popu, nego je mediteranski pop težio meni. Ne mogu pobjeći sam od sebe: ja sam ono što jesam, rođen tamo gdje jesam i u meni je takvo odrastanje, uz zvukove mora, palme, sunce... Sve je to, sasvim sigurno, sastavni dio moje ličnosti. Kada sam postao muzičar i počeo da pišem autorske pjesme, onda je to počelo i kroz muziku da se osjeća. Moja muzika – to su moje emocije. Naravno, one su uvijek pomiješane sa emocijama onih s kojima se sarađuje, kao što je to sada sa „Fiumensima“. I bez obizira što se sve kod mene tokom godina mijenjalo, uvijek je ona osnovna nit nepoderiva.
Koliko i kako ste sazreli tokom proteklih godina?
- Kako život ide, kako se nakuplja iskustvo, ne bi bilo dobro da sada, sa 47 godina, imam zrelost djeteta od sedam ili dvadeset. Ali, ne želim samo da se hvalim, jer sam mnogo puta pogriješio u životu, i te greške su dio životnog iskustva, jer „na greškama se uči“. Onda, u nekom momentu se okreneš i primijetiš da si već blizu pedesetih, da si mudriji nego što si bio, i kažeš: „ Eh, da mi je bilo imati ovu pamet sa 22 godine“. Osnovna razlika u djelovanju u dvadesetima i sada je ta što smo onda imali tu mladalačku energiju, puno entuzijazma, vjeru u bolju budućnost. Sada sam, već, stabilniji, napravio sam karijeru, imam statust i životno iskustvo, i na taj način razmišljam. Sve je to prirodno i sve ide kako treba.
Da li biste željeli da u 2010. godini imate više novih grešaka ili lijepih iskustava?
- Sve jin i jang u životu, zbir je uvijek nula. Koliko ima dobroga, toliko ima lošega i kada se na kraju godine podvuče, biće sigurno i grešaka i lijepih stvari. Ne bojim se toga, jer znam da je to sastavni dio života. Bitno je samo ići dalje s vjerom, pa nemam ni straha, ni sumnje da u 2010. godini neće biti dobro. Jednostavno, biće kao što je bilo i do sada.
Kristina Jerkov
