Kažu da muškarac nije izgubio ženu čak i ako ona reaguje ljutnjom na bilo šta što on uradi. Izgubio ju je onda kada žena prestane reagovati na njega na bilo koji način. Ne ljuti se, ne smije, ne plače, nijednim gestom ili pokretom ne pokazuje da želi tog muškarca u svom univerzumu.
Politička elita u Crnoj Gori stalno pravi greške. I male i velike, a bogami i istorijske.
Ali, ona se naravno na to ni ne osvrće jer građani nikada ili skoro nikada ne pokazuju da će ih zbog toga kazniti.
Iz te nekažnjivosti rodio se osjećaj superiornosti u odnosu na običnog čovjeka. Uvjerenje da ga se svaki put može „preveslati“ i da je to lakši dio posla. Teži dio posla političara u Crnoj Gori se sveo na druženje sa ambasadorima zapadnih zemalja u Crnoj Gori. Taj dio obuhvata servilnost i uvjeravanje da će baš oni najbolje ispuniti ono što se traži od Crne Gore ako oni budu vlast.
Ali, kad god se trebala opravdati neka mana vlasti ovdje su građaninu nastojali objasniti kako bira između dva zla. A pošto je građanin, jelte, mudar i pametan, on će uvijek odabrati manje. Zbog sebe, države i budućnosti. To manje zlo smo birali u nekoliko izbornih ciklusa u različitim formama, ali sa jednim te istim glavnim činiocem u vlasti.
Kroz cijeli taj period (2006-2020) građani i politička elita su bivali sve dalji a to „manje zlo“ je vremenom činilo da se građanin osjeća besperspektivno, ugroženo i nevažno.
U Crnoj Gori se istorija nevjerovatno ubrzala posljednjih godinu i po. Nova vlast je brzo učila od stare.
Tako je i ona svoje mane brzo počela pravdati „višim“ interesima i potrebom da se izabere manje zlo. Hoćete li da ostanemo mi (ovakvi kakvi smo) ili ćete da vam se vrate „lopovi“?
To je ono što ste mogli pročitati između redova. Evo, jesmo nesposobni. Jeste da ima nepotizma, nacionalizma, ali bar nijesmo lopovi. Ili smo bar puno manji lopovi od prethodnih.
Ovih dana očekujemo konačno formiranje nove, manjinske vlade Crne Gore. Tom vladom i prije njenog formiranja niko nije zadovoljan i to se i ne skriva: nijesu zadovoljni oni koji u njoj učestvuju, oni koji će da glasaju za nju, kao i naravno oni koji su od početka protiv.
To je i sasvim logično jer u ovu priču svi ulaze neiskreno i sa pozicije uskih ličnih i stranačkih interesa.
Ali, kao opravdanje se često ovih dana može čuti da je sve bolje od Krivokapićeve vlade. „Sve je bolje od najgore vlade u istoriji Crne Gore“, ponavlja se ovih dana. Nažalost, politički uspjeh u Crnoj Gori se sveo na to da napravimo nešto manje loše. Niko se ne trudi, a i kao da smo prihvatili da smo kadrovski limitirani, da napravimo nešto dobro.
Naravno, o osjećajima građana niko i ne razmišlja.
A građani, vjerujte mi na riječ, sluđeni su od svakodnevne borbe za iole normalni život.
Nažalost, nijedna vlada u Crnoj Gori to nije uspjela da im obezbijedi. Građani ni najmanje ne vjeruju da će im to obezbijediti ova, kao ni ona poslije nje. Građani u većini više ne vjeruju ni u kakvu vladu niti boljitak života u Crnoj Gori.
A političke elite i dalje vjeruju da će građane moći zamajavati pričama o tome da je važno da još ovaj put izaberemo manje zlo.
A građani će, po njima, u međuvremenu živjeti u iluziji i stalno očekivati Beketovog Godoa.
E pa, od toga nema ništa. Ovdje su čak i iluzije umrle. A to znači da su građani ravnodušni. A iz ravnodušnosti niko ne može ni da pretpostavi šta se može izroditi.
Ništa dobro, da se ne lažemo.
