Već sam prekoračio termin za slanje teksta, pa pišem u cajtnotu. Znam da vi, poštovani čitaoci, mislite da kod nas nema ništa lakše od ovog posla, jer kod nas svaki dan u medijski etar izbace se desetine gluposti, bezobraština, epskih lagarija i bestijalija, i da je ovdje veoma lako biti duhovit i pametan.
Možda, ali se i veoma lako ispada glup u atmosferi nemorala, gluposti i političkih bestijalija.
ZEBRA I MAGARE
Jer, kome i što se ovdje može vjerovati, da bi se argumentovano pametovalo? Osim ako ne pucaš na neku funkciju ili na lukrativnosti podaništva.
Da ne bih trošio karaktere u opisivanju situacije navešću vam genijalnu pjesmu Vitomira Nikolića po naslovom „Jedan nešto ozbiljniji pogled na magarca“: ,,Da okupaš zebru/da joj spereš šare,/šta bi bila zebra?/ Obično magare./ A da nešto staviš/ magarcu na rebra/ iste one šare/- bi li posto zebra?/ Ja mislim da ne bi/ ( i sigurno ne bi)/ jer on ne da se/ tek tako pozebri,/ ko što neki lako/ svoje ruho svlače/ i oblače tuđe / pa se – pomagarče“.
Liči li vam ovo presvlačenje na dosadašnju kohabitaciju suverenista ili na evropejstvo i euroatlantstvo i liberalnu demokratičnost kleronacionalista? Sve do sada sam čekao što će nam poručiti „suverenistički blok“ pred izbore i gajio nekakve nade. Ali, odustao sam. Ne interesuje me kako ćete izaći na izbore, jer kako god ste izlazili, gubili ste i izdavali jedni druge.
Interesuje me šta zagovarate i nudite, ali bez ispraznih parola; važno je da saznamo - na kakvu ste borbu i žrtvu spremni da to ostvarite? No, bojim se, o žrtvi tu nema zbora, vi se samo pozicionirate ko će biti u boljoj poziciji ili druga najveća stranka koja bi mogla koalirati ili kohabitovati sa Spajićem, ukoliko se raspadne velikosrpski blok.
FRIDRIH NIČE I NAŠA POSLA
Što nam je onda činjeti i u što smo mi ovo upali? Ovo je braćo nihilizam. Po Ničeovom mišljenju, nihilizam je istorijska sudbonosna prekretnica zapadnog svijeta i naroda uvučenih u njegov krug, čije ostvarenje treba da potraje još puna dva stoljeća. To je patološko međustanje u kojem ljudski život ispada iz prirodnog ležišta. To je stanje poremećenosti, ako ne već i bolesti i propadanja zbog čudovišnog uopštavanja i tvrdnje da ništa nema smisla i što se sve svodi na ništa. To je otklanjanje svakog smisaonog i vrijednosnog poretka i kraj metafizike i etike. „Bog je mrtav“. Nihilizam je neizbježan zbog toga što smo vrijednost svijeta mjerili pomoću metafizičkih kategorija, koje se odnose na jedan sasvim izmišljeni svijet.
Naravno, svemu je dodao i „vječno vraćanje istog“ i oboženje čovjeka putem sada ničim ograničene „volje za moć“.
Ona dva Ničeova vijeka su istekla i sada Fridriče, druže Niče, u našem vijeku stvari stoje nešto drugačije. Metafizika nije nestala, naprotiv, zablistala je na ludim granicama astrofizike, kvantne mehanike, teorijama svega, mikrobiologije i nano tehnologije. Na primjer: po Bibliji, Bogu je trebalo čitavo Adamovo rebro da iz njega klonira Evu. Danas je to moguće iz nekoliko ćelija. Čak se, genetskim intervencijama u DNK molekuli, može po želji odrediti boja Evine kose i okica, obim kuka i struka itd...
U nestajanju je, Bože, samo metafizika koju nam propovijedaju prenosioci tvoje objave. Od silne volje za moći, vlasti i bogatstvom dosta su toga pervertirali a dosta toga i zaboravili. Krivica je i do tebe, Bože, što si objavu prenio likovima poput Petra ribara i Pavla koji te ni vidio nije, a kao prokužio te kroz jednu metaniju. Zato na zapadu masovno napuštaju Tvoju crkvu a na istoku je degenerišu u nešto neprimjereno volji Tvojoj. Mislim da je vrijeme za Tvoj novi dolazak, advedntus, da ponovo proširiš granice poimanja i nepojmljivog. I da u zapovijedi dodaš granice devastiranja prirode i upotrebe vještačke inteligencije.
OPTIMIZAM PESIMISTE
U protivnom, veoma brzo poslije nas ostaće ti samo roboti, a oni ne vjeruju, ne mole, ne praštaju, ne vole i ne kaju se. I da, da objaviš novu etiku jer smo ti staru potrošili. No dobro.
Kako sad izaći iz ovoga? Njemački književnik i filosof Ernst Jinger u svome pismu Hajdegeru kaže - optimizmom. Optimizmu snagu uvjerljivosti daje dubina uvjerenja ali mora postići jasnoću dokaza, i tu postoje problemi. Ali, optimizam može žarom dostići nivoe u kojima drijema adventus i biti oplođen znanjem koje seže dublje od snage činjenica. I koje može stvoriti činjenice.
Naravno, neophodni su i nadahnuti nositelji optimizma. Pesimizam ne treba smatrati protivnikom optimizma. On je samo gađenje prema onome što vidimo da nam se približava. Tada se oči okreću ljepšim iako prošlim slikama i u tim trenucima mogu nastati čak preokreti prema optimizmu. Protivnik optimizmu je danas veoma rašireni defetizam. Kad osjećaš da nemaš ništa za suprotstaviti onome što dolazi nastupa panika i izostajanje otpora. Zlobnost neprijatelja i užas njihovih sredstava raste u istoj mjeri u kojoj raste slabost u čovjeku. Naposljetku te okruži teror kao sasvim prirodna pojava.
U redu, Erneste, odabraćemo optimizam samo da odaberemo nadahnute nositelje. Pošto nijesmo dorasli problemu nećemo ih birati iz glave nego opet iz lektire. U svojim memoarima Kropotkin navodi svoj razgovor sa Turgenjevom u kojem Turgenjev junake istorije dijeli na Hamlete i Don Kihote. Hamleti su skeptici i ne vjeruju baš previše u dobro. Ali ne sumnjaju u zlo i oni ga mrze i zlo je njihov neprijatelj.
CRNOGORSKI DON KIHOT
Međutim, njihova skeptičnost ubija im volju te Hamleti stoga nikada ne postižu nešto. Analitičari i neutralni likovi koji odvaguju i mjere dobro naspram zla, učestvuju u zlu. Don Kihoti koji se bore protiv vjetrenjača su vođe narodnih masa. Mase slijede one koji se ne obaziru na podsmijehe, niti na progone, uvijek idu pravo očiju uprtih prema cilju koji baš nije svima vidljiv. Oni mu streme, padaju, ponovo se dižu i dosežu ga, i to s pravom.
Mislim, naaarode crnogorski da nemamo izbora mimo Don Kihota. Nemamo ih baš previše ali moglo bi se naći. Trebamo samo da mu nađemo Sanča Pansu, što je kod nas problem. Kralj Nikola nije mogao da nađe Crnogorca za kočijaša, jer smo mi svi ljuti vitezovi, no je morao da ih uvozi.
A možda Sanča da potražimo među funkcionerima suverenističkog bloka, tu je uvijek bilo ulizica. Znam da oni misle da su Hamleti, ali, s obzirom na to koliko ih je prelećelo u suprotni tabor i koliko ih se šlihta Spajiću za saradnju, sigurno bismo našli i Sanča Pansu za crnogorskog Don Kihota.
Ostali su bez vođa pa ti je tamo Sančo do Sanča.
