Piše: Danilo BURZAN
Predśednički izbori u Srbiji – okončani, navodno, iznenađenjem - naišli su, sasvim očekivano, na vrlo različite komentare, tumačenja i reakcije. Ne samo u Srbiji, već i u cijelome okruženju. Iz Crne Gore, pak, upućene su, uglavnom, kurtoazne poruke, ali se ovđe malo ko od brojnih analitičara usudio da izborne rezultate na vruće komentariše. Da li je politička Srbija izgubila porazom Borisa Tadića, ili zbog pobjede Tomislava Nikolića? Ili će, ipak, biti da je obratno? Neću ni ja u gatanju ići daleko, ali ośećam potrebu da ishod rečenih izbora iskoristim kao povod za jednu malu političku marginaliju.
Stari politički kadar: Prije svega, novi predśednik Republike Srbije, Tomislav Toma Nikolić, nije jučerašnji - odavno je na političkoj sceni te zemlje. (I okruženja!) Zato u Srbiji i nekim suśednim zemljama, u javnoj upotrebi i imamo uglavnom već ranije oformljene zaokružene ocjene i stavove o njegovome političkom profilu, odnosno ličnosti. Zavisno od sopstvenih političkih pogleda, ili podrške određenoj političkoj opciji, u javnosti, tako, imamo i sasvim suprotstavljene ocjene i procjene - ne samo o Tomi Nikoliću, kao političaru i novom predśedniku Srbije, nego i o njegovoj privatnoj ličnosti, pa, čak, i o nekim njegovim bivšim, davno ispoljenim, ili nagoviještenim osobinama, te o radnim, ili karakternim detaljima. I, naravno, neki političari i politički analitičari ne mogu, ili neće, da mu oproste pojedinosti iz prošlosti, prvenstveno naglašavajući ono što smatraju da mu ne ide (ili, pak, ide) u prilog (zavisno od toga da li žele da ga pokušaju politički diskvalifikovati, ili mu daju podršku).
Upravo je, s tim u vezi, potrebno primijetiti da najžešći politički oponenti Nikoliću naročito (i osnovano) spočitavaju grijehe iz njegovog prilično dugog perioda druženja sa haškim optuženikom, Vojislavom Šešeljom, odnosno učešća u rukovođenju Srpskom radikalnom strankom, partijom koja je prokazana kao prvorazredni velikosrpski, nacionalistički, šovinistički i ratni propagator, tokom perioda raspada bivše Jugoslavije. Dakle, podśećaju nas, takvi autori, da je Toma bio Vojina desna ruka u rečenome periodu i taj dio njegove političke karijere uzimaju, ili nam nude, kao temeljnu karakteristiku i za sadašnjega Nikolića, novoizabranoga predśednika Republike Srbije.
Novi političar: Naravno, niti se može prenebregnuti, niti zaboraviti, taj dio Tomine političke i ljudske biografije. Niko civilizacijski i politički normalan, demokratski opredijeljen, ne može, tek tako, Nikoliću izbrisati adekvatne zasluge za ondašnju i onakvu političku djrelatnost srpskih radikala.
Čak i bez obzira na činjenicu da je on, potonjih godina, učinio (politički) kopernikanski obrt i ne samo odbacio svoju negdašnju, prvu političku ljubav, nego, praktično, urnisao Srpsku radikalnu stranku, koja je – priznajmo: njegovom zaslugom – od bivše velikosrpske, ratnohuškačke uzdanice, sada do te mjere marginalizovana, da nije uspjela,čak, ni da zaradi makar jedno jedino poslaničko mjesto u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Pravo na promjene: Hoću da ukažem na činjenicu da najveći broj onih koji Tomi Nikoliću neće, ili ne mogu, da oproste rečeni, sporni, dio političke (šešeljevske) prošlosti, čine to na više nego zadrt način da, jednako tako, zadrto, odbacuju i njegovo pravo (i potrebu) da, protokom vremena i sticanjem iskustva, mijenja sopstveno političko mišljenje i stavove, da se, dakle, u cjelini, i kao ličnost, mijenja! (Neki o takvome njegovom političkom preoblačenju, koji to gledaju malo radikalnije, vele da on želi: da se izvuče iz političke kaljuge radikalske i svoje prošlosti.) Ali, koliko god poznavali Tomu i njegovu političku prošlost, ma koliko i kako rečeni kritičaribili śedoci minulih političkih zbivanja u Srbiji, pa, dakle, znali i za njegove konkretne radikalske zasluge -nije samo to u pitanju...
Pravi povod za ove moje marginalije jeste, dakle, u još jednoj, drastičnijoj nelogičnosti, pa, ako hoćete - političkoj nedosljednosti. Ti isti, ili takvi analitičari i drugi kritičari, naime, najčešće, nemaju jednako takve aršine, kada kritički govore o nekim drugim političarima, ili drugim značajnim ličnostima, a napose o svojim miljenicima. Pa će, bez po muke, prenebreći, oprostiti, ili zaboraviti, političke i slične, mladalačke grijehe nekim drugim, takođe važnim osobama. Jednostavno – riječima će ih uzdizati do njima potrebnih visina, a njihove mladalačke grijehe (o)lako će pravdati raznoraznim isprikama, koje to nijesu, niti, objektivno, to mogu bititrice i kućine.
Tri primjera: Iako ima ne mali broj primjera kojima bih mogao potkrijepiti moje gledanje, pomenuću samo tri.
Ima dosta autora, raznih profila (koji, znači, Tomi Nikoliću ništa ne praštaju), a koji će (riječima) Milovanu Đilasu podići spomenik đe gođ treba, naglašavajući samo njegove disidentske političke dane, ili književni rad, a sasvim prenebregavajući ili zaboravljajući na njegove mladalačke grijehe, da ne kažem ratne zločine, zvane lijeve greške. I ne samo na njih...
Ili, primjer drugi: oni kritičari i drugi experti koji anatemišu (bogme, ne mali broj njih i otvoreno mrze) Mila Đukanovića, stalno naglašavaju i podśećaju na njegove političke desne grijehe, iz vremena jedinstvenoga DPS-a, rata za mir, sankcija međunarodne zajednice - odnosno Miloševićeve ere, a ne priznaju mu ništa što je učinio u vremenu nakon njegove političke mijene, abataljivanja beogradskih nalogodavaca i okretanja prvenstveno crnogorskim interesima, odnosno izvojevanja slobode i obnove nezavisnosti Crne Gore.
Najzad, primjer treći: riječ je o prof. dr Novaku Kilibardi. Njegovi kritičari i politički oponenti, takođe, neće ni da čuju za mogućnost da je i on imao pravo (i potrebu) za politički salto, dakle, za njegovo političko osvješćenje i temeljnu promjenu političke misli (i prakse)... Već mu svuda i neprestano nabijaju na nos njegove političke mladalačke, takođe desne grijehe, iz vremena dok je bio neprikosnoveni lider Narodne stranke Crne Gore, a time i pobornik i glasnogovornik velikosrpske hegemonističke politike.
E, pa, ovim rečenicama sam samo pokušao da istaknem gledanje, odnosno da ukažem, da nije dobro, da nije normalno, pa i da nije ni poželjno, niti pravedno, sve to gledati samo u crno-bijeloj varijanti. A to treba da znači i da nije dobro unaprijed odbacivati mogućnost da je Toma Nikolić pravi dobitak za Republiku Srbiju. Odnosno: da je dobitak za tu državu i sami odlazak Borisa Tadića sa predśedničke funkcije.
A, ako Boris bude srpski premijer? Ko zna – mož' da bidne i to dobitak?! Poenta je: al' ne mora da znači...
