Pjesma Evrovizije održana je u Roterdamu, u Holandiji, čiji je predstavnik Dankan Lorens pobijedio na prethodnom izdanju. Ove godine učestvovalo je 39 zemalja, sa povratnicima Bugarskom i Ukrajinom, a iz takmičenja pravovremeno su se izvukle Bjelorusija, Jermenija, Mađarska i Crna Gora. Ova posljednja zbog finansijske krize, ali i loših rezultata u nekoliko prethodnih pokušaja. Pobijedila je grupa Maneskin iz Italije, donoseći svojoj zemlji treću titulu nakon 1964. i 1990. godine.
*****
U suštini, kao i svake godine, prisustvovali smo prezentaciji muzičkih trendova, klasičnih modernih disko ritmova, uz vrlo malo pamtljivih melodija. Produkcijski, Eurosong jeste „uglačano“ takmičenje u standardu svjetske pop muzike, ali tu odavno ne treba tražiti talentovane kompozitore, već isključivo pametne i visprene produkcijske ekipe koje postavljaju standarde u poslu.
Kao i prethodnih nekoliko godina, jedino Portugal pokazuje zube (čitaj: nudi muziku) prenaduvanom i ispraznom evrovizijskom glamuru, jer kad se sve sabere i oduzme, pjesmu koju je delegirao Portugal sigurno ne bih promijenio tokom vožnje automobilom.
U vremenu kada vam je dostupan svaki vid komunikacije i interaktivnost na svim poljima, te male stvari, poput radio-prijemnika u kolima i mogućnosti da njime upravljate kako želite, možda su i jedini kriterijum za odluku da li je neka pjesma dobra ili nije. Portugal sigurno jeste donio dobru pjesmu, autorski zrelu i potpuno ovovremenu. Francuska je imala zanimljiv nastup, takođe.
Što se tiče šireg komšiluka, Albanija je imala zanimljivu pjesmu, sa prepoznatljivim etno dodacima, što je na primjer, Srbiji prethodnih godina donosilo značajnu prednost. Sa druge strane, Srbija je ovog puta imala malo drugačiji pristup, koji na kraju i nije urodio očekivanim plodovima. Energičan nastup ženskog trija Hurricane izmamio je osmijehe na muškim licima, ali tabela je pokazala da su uspjele samo da se utope u masu sličnih disko matrica takmičenja.
Bugari loši. S Italijanima je malo zanimljivije, pogotovo zbog činjenice da su pobijedili. Naivni konzument pop kulture pomislio bi da je rokenrol odnio još jednu pobjedu, ali prevario bi se. Tu je riječ o umivenom roku, doduše, s energičnom matricom i sasvim dobrim nastupom, pa čudi ukus probirljive i razmažene evropske publike koja je ovu kompoziciju gurnula u vrh.
U pjesmi nema ništa pobjedničko, ni blizu. Dobro upakovana energična matrica jedini je kvalitet Italijana ovog puta. Ali sjetimo se i Finaca od prije 15 godina, pa će možda nekome pasti na pamet da rokenrol ima neke tajne lobiste... ko zna.
Ako sve ovo uporedimo sa nekim prethodnim godinama ili decenijama, lako je utvrditi da autorstvo postaje deficitarna roba, a da se produkcijska dostignuća svih zemalja učesnica primiču toliko da je teško upamtiti muzičke teme od mora iste ili slične produkcije koja ih prati. Toliko je sve isto (uz pomenute izuzetke) da je samo pitanje kad će sve da se raspadne i koja će od narednih pjesama Evrovizije donijeti urušavanje postojećeg sistema i postavljanje nekog novog.
Radovalo bi me da to bude dominantan reset koji će ponovo staviti u fokus talentovane kompozitore, sa manje pažnje usmjerene na ispeglanu i „već viđenu“ produkciju.
*****
Gledaoci globalne mreže BBC nedavno su pjesmu „Waterloo“ grupe ABBA, koja je izvedena prije 46 godina u Brajtonu, proglasili najboljom evrovizijskom pjesmom svih vremena. Da nijesmo ni mi za „bačit“ pokazuje i jedna španska anketa, doduše nezvanična, da je kompozicija Ramba Amadeusa iz 2012. godine, kada je predstavljao Crnu Goru na ovom takmičenju, najgora pjesma koja je imala čast da se popne na evrovizijsku binu.
Šaljem mu iskrene čestitke na ovoj laskavoj tituli i molim evrovizijske fanove da pođu na Rambov Jutjub kanal i osvježe sjećanje na taj vanserijski nastup u kontekstu „moderne“ Evrovizije kakvoj smo svjedočili prije nekoliko dana. Mane pjesmi „Euro neuro“ ne bi bilo da je bila u tom društvu.
Na kraju krajeva, marketinški efekat koji je Rambo ostvario za zemlju koju je predstavljao prije devet godina nemjerljiv je – najviše interesovanja upravo je bilo za njega i njegov specifičan izraz. Stalno zaboravljamo, Pjesma Evrovizije trebalo bi da bude show program koji odavno nije takmičenje najboljih pjesama ili kompozitora, već globalna pop pošast koju većina civilizacije ignoriše kao društvenu pojavu. Potpuno je logičan interes malih zemalja poput Crne Gore da se nađu jednom godišnje na ovoj smotri različitosti, rame uz rame sa najvećim evropskim državama, ali jasno je da cilj nikada ne može biti prvo mjesto ili nešto poput toga.
A i ne treba nam... Kad nijesu shvatili „Euro neuro“ onda i ne moramo da pobjeđujemo na ovoj fešti. Ili su shvatili?
