Zakon o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima donesen je kako bi Crna Gora uspostavila sistem rezervi usklađen sa pravilima EU i obezbijedila stabilno snabdijevanje u slučaju poremećaja na tržištu. Prema tim pravilima, država mora imati zalihe goriva koje pokrivaju najmanje 90 dana prosječnog uvoza ili 61 dan domaće potrošnje.
Međutim, ono što danas imamo pokazuje ozbiljan raskorak između zakona i stvarnosti. Zvanične izjave o količini rezervi su međusobno kontradiktorne. Ministar energetike govori o 35 dana rezervi, Direktorat za naftu i gas o 45 dana, dok ministar finansija tvrdi da ih ima za dva do dva i po mjeseca. Jedino što je izvjesno jeste da je Crna Gora obezbijedila tek oko 39% rezervi koje je dužna da ima.
Rast cijena ne ostaje samo na pumpama već se preliva kroz čitavu ekonomiju
Od ukupnih zaliha, samo oko 26.500 tona nalazi se na teritoriji države, što je dovoljno za približno 21 dan snabdijevanja. Država, sa druge strane, nije obezbijedila ni litar goriva u sopstvenim skladištima.
Istovremeno, građani već plaćaju sistem rezervi kroz naknadu od tri centa po litru goriva. Do sada je po tom osnovu prikupljeno oko 14,7 miliona eura. Međutim, taj novac ne funkcioniše kao zaštita sistema već se nalazi se na računima i praktično je u „administrativnom vakuumu".
Problem dodatno produbljuje činjenica da država nije donijela godišnji plan formiranja rezervi, iako je to zakonska obaveza. Dva tendera za nabavku goriva su poništena iz administrativnih razloga. Posebno je problematično što je u decembru 2025. gorivo moglo biti nabavljeno po cijeni od oko 678 eura po toni, dok su današnje cijene već preko 1000 eura. Svako odlaganje nabavke zato znači direktan finansijski gubitak za državu od više miliona eura. Ko će odgovarati za nastalu štetu?
Ni infrastruktura za skladištenje nije spremna. Državno skladište u Luci Bar zahtijeva dodatna ulaganja (2,2 miliona €) kako bi bilo funkcionalno, dok skladišta u Bijelom Polju i Lipcima nijesu u upotrebi i zahtijevaju ozbiljnu rekonstrukciju i finansijska sredstva.
Poskupljenje goriva zato gotovo uvijek završava kao poskupljenje hrane, usluga i života uopšte
Sve to se dešava u trenutku kada globalno tržište nafte ulazi u novu fazu nestabilnosti. Jačanje dolara dodatno povećava cijenu goriva za zemlje koje ga kupuju u dolarima, a prodaju u eurima, kao što je slučaj sa Crnom Gorom (dolar ojačao u odnosu na euro za 1,7%). Istovremeno se najavljuje novo povećanje cijena goriva a procjene govore da bi dizel mogao poskupjeti oko 25 centi, a benzin oko 16 centi (izjava ministra energetike i rudarstva od 16 marta tekuće godine). Ovo znači da bi ukupno gorivo poskupjelo ukupno 41 centa ili 31% za manje od mjesec dana.
Takav rast cijena ne ostaje samo na pumpama već se preliva kroz čitavu ekonomiju: kroz transport, logistiku, proizvodnju, trgovinu, turizam građevinarstvo... Poskupljenje goriva zato gotovo uvijek završava kao poskupljenje hrane, usluga i života uopšte.
Suština problema je jednostavna. Građani već finansiraju sistem rezervi, privatni sektor je svoje obaveze ispunio, ali država još uvijek nije uspostavila sistem koji bi u krizi zaista mogao zaštititi tržište. Upravo zato danas djeluje da je u čitavom procesu nešto ozbiljno pošlo naopako. A od odgovornosti ni traga ni - kapi.
(Autor je raniji predsjedavajući Senatom DRI)
