Čim ne znamo kako je nastao taj materijal, stvara se sumnja. Činjenica je da objavljivanjem skrivene komunikacije, mediji obesmišljavaju čitavi postupak. Ako imamo nekakve razgovore ili poruke, da bi imale dokaznu vrijednost, one moraju biti cjelina – ocijenio je u intervjuu za Pobjedu poznati crnogorski advokat Nikola Martinović.
Objašnjava da gotovo da nema predmeta iz oblasti organizovanog kriminala koji je dospio u ruke tužioca, a da u dokaze nije uvrštena i komunikacija sa Skaj aplikacije, za koju, za sada ni odbrana, a ni sud ne znaju kako je pribavljena i da li je vjerodostojna, je li autentična.
Zbog čega advokati insistiraju na tome da Skaj komunikacija ne može biti dokaz?
MARTINOVIĆ: Ako imamo nešto kao dokaz, dobijen od Francuske, odbrana ima problem, jer ne zna kako je taj materijal nastao, a to je porazno. Ne samo što ne zna odbrana, nego ne zna ni sud. Dokazni prijedlozi su potpuno slobodni i nemam ništa protiv toga, ali činjenica je da ne znamo kako je nastao i ne možemo ga provjeriti. Samim tim, on ne može biti dokaz. To bi isto bilo kao kad bih ja predložio svjedoka koji zna sve o nerasvijetljenom ubistvu. Pozivamo ga i on ispriča sve kako je bilo. Sud mu postavi logično pitanje: odakle on to zna, a on odgovara da je sanjao. Kaže: javio mi se bijeli anđeo ili Muhamed i on mi je to rekao. To možda jeste za vjerovanje, ali nije za sud. Svaki dokaz koji mi imamo, od banalnih stvari, dokaza za saobraćajni udes, pa do najtežih krivičnih djela, mora biti provjeren. Odbrana ima pravo da provjeri i navode vještaka. Možemo da tražimo od njega da objasni na osnovu čega je došao do zaključaka koje je naveo, a imamo pravo da angažujemo i drugog vještaka.
Ima li prostora za manipulacije u Skaj komunikacijama koje dobije tužilaštvo?
MARTINOVIĆ: Čim ne znamo kako je nastao taj materijal, stvara se sumnja. Činjenica je da objavljivanjem skrivene komunikacije, mediji obesmišljavaju čitavi postupak. Ako imamo nekakve razgovore ili poruke, da bi one imale dokaznu vrijednost, one moraju biti cjelina. Ako se primjenjuju mjere tajnog nadzora, to mora biti određen period – recimo od marta do septembra, nekih šest mjeseci. Za to vrijeme snimaju se kompletni razgovori da bi se tvrdilo o čemu se tu zapravo radi. Čim imamo snimljeno recimo u martu tri dana, u aprilu četiri, u maju 15 dana, gubi se smisao kompletne komunikacije. Tako može da se sastavi bilo kakav materijal.
Kada podaci pribavljeni mjerama tajnog nadzora dođu do suda, je li ta institucija u obavezi da takve dokaze provjeri?
MARTINOVIĆ: Suština mjera nije da one budu samostalni dokaz, već pokazatelj i smjernice za dalji rad. Za operativnu priču nije bitno je li tačna ili nije, špijun nekad kaže nešto tačno, a nekad netačno, ali su nadležni u obavezi da to provjere. U ovom slučaju oni su to dostavili sudu, niko ništa nije radio i to je ozbiljan problem službi bezbjednosti – one nijesu radile. Sasvim je izvjesno da će sud morati da provjeri kako su ti dokazi nastali, jesu li autentični, je li bilo kakve modifikacije i naravno ko je te dokaze pribavio. Za sad u Evropi nema presude kojom je to utvrđeno. Svi to traže.
Odbrani je tokom istrage zabranjen uvid u komunikaciju sa Skaj aplikacije. S druge strane, te komunikacije objavljuju se u medijima. Kako to komentarišete?
MARTINOVIĆ: Poseban vid borbe advokature biće protiv takvog postupanja – odbrana nijedan dokaz nije imala na raspolaganju prije podizanja optužnice. Svi dokazi su bili zabranjeni za odbranu. Istovremeno, dok je zabranjeno za odbranu, novinari sve objavljuju. Oko toga već postoji problem u tužilaštvu zato što im je Apelacioni sud iz Pariza odgovorio na jednu, a na dvije zamolnice nije. Kada su pitali zašto ne odgovaraju i ne šalju kazali su da su upoznati da iz tužilaštva i policije cure informacije. Oni su poslali nešto što je operativno, odbrana nije mogla imati, jer je tužilac dostavio rješenje da se radi o tajnom dokumentu.
Kakve imamo rezultate u posljednje tri godine u borbi protiv organizovanog kriminala?
MARTINOVIĆ: Ono što je sramno i najtaže je što će se pokazati da je borba protiv organizovanog kriminala u posljednje tri godine uništena. Nemamo presudu za organizovani kriminal. Organizovani kriminal i dalje postoji, i dalje se švercuju cigarete i droga. Mi nemamo optužnicu, i dalje ne znamo ništa.
To se sve više pokazuje kroz određene postupke. Recimo, postupak protiv Blaža Jovanića. Kako je glavni pretres krenuo, kako se iznose odbrane, kako druga strana dobija pravo, priliku da nešto kaže, sve se više vidi da od optužbi nema ništa. Postavlja se pitanje što onda. Što ćemo sa predmetom Vesne Medenice, Dejana Kneževića, Saše Čađenovića koji je najinteresantniji za analizu. Njemu stavljaju na teret nešto što je radio u tužilaštvu. Za to što je radio, dokazi su u tužilaštvu. Zašto nema suđenja, zašto se čeka? Imali su sve u svojoj kući, optužnica se piše za dvije nedjelje. Sad se sve svodi na priču je li angažovao prevodioca za 50 strana, a pri tome ne znamo ko u Crnu Goru donosi dvije tone kokaina.
Jesu li su crnogorske institucije dužne da čuvaju tajne podatke?
MARTINOVIĆ: Crna Gora je potpisala zakon o saradnji sa Europolom (Zakon o potvrđivanju Operativnog sporazuma sa Europolom) 2015. godine, po kojem se crnogorska država obavezala da će sa najvećim mogućim stepenom tajnosti čuvati sve podatke koje dobije od ove organizacije. Danas imamo apsurd da ministar unutrašnjih poslova na televiziji javno podržava objavljivanje podataka za koje se i sam obavezao da će čuvati.
Tim protokolom je uređen put tih informacija. Centralna tačka je Ministarstvo unutrašnjih poslova. Određeno je tačno ko može da ih koristiti – policija, tužilaštvo, Uprava carina i Uprava za sprečavanje pranje novca i naravno obavezali se na čuvanje tih tajni. Zamislite, imate ministra unutrašnjih poslova i odbrane Filipa Adžića koji u televizijskoj emisiji, pored njega sjedi novinarka koja iznosi te podatke za koje se on međunarodnim sporazumom obavezao da ih čini tajnim, i umjesto da preduzme sve da budu zaštićeni, on joj kaže da je podržava u tome.
To će biti poseban vid informisanja Europola i Eurojusta, jer neće tolerisati takvo ponašanje ministra i izvršne vlasti. Te organizacije šalju podatke, ali ne za političke obračune. Oni su za borbu protiv organizovanog kriminala, a ne za političku arenu. Očekujem da će i advokatura imati određeni istup prema međunarodnim organizacijama u tom pravcu, jer potpuno je besmisleno da informacije ne dobijaju oni koji su ovlašćeni i koji bi trebalo da ih imaju, nego ih dobijaju treća lica.
Revnosna odluka tužioca da zabrani odbrani da ima bilo kakav dokaz i da je istraga potpuno zatvorena, da mi nemamo ništa, sada se pokazalo da su time odbrani uskraćene određene aktivnosti. No, s druge strane te odluke donijele su dosta dobrog odbrani, jer se niko ne može pozvati da je neko od advokata puštio informacije vani. Dakle, advokatura je bila potpuno amputirana iz istrage, pa se sad ne može reći, kako je to bilo do sada uobičajeno, da su advokati doturili novinarima informacije. Podaci koji se objavljuju u medijima definitivno su od državnih organa. To je ozbiljan problem.
Najnovija presuda Apelacionog suda u Beogradu koji je poništio „Skaj presudu“ je potvrda onoga o čemu sam govorio prije šest mjeseci. Upozoravali smo da se ne može koristiti dokumentacija, a da pri tome ne omogućite odbrani da provjeri kako je ta dokumentacija nastala, ko je pribavio. Apelacioni sud u Beogradu je ove principe, koji predstavljaju osnov svakog pravednog postupka, saopštio da odbrana mora imati podatke o načinu pribavljanja, vremenu pribavljanja i o onome ko je te podatke pribavio, kako bi mogli da provjerimo autentičnost. U crnogorskom pravosuđu očigledno još nema kapaciteta da se donese odluka kakvu je donio Apelacioni sud u Beogradu.
Ima teorija da se objavljivanjem komunikacije sa Skaja krše ljudska prava. Kako Vi to komentarišete?
MARTINOVIĆ: Novinarsko izvještavanje i senzacionalizam nikako ne smiju biti nauštrb ostvarenja pravde ili kršenja određenih ljudskih prava. Danas imamo očigledan primjer da se pretpostavka nevinosti ne poštuje i da protiv toga advokati i okrivljeni nemaju adekvatan djelotvoran pravni lijek. Objavljuju se podaci iz privatnog života. Ana RAIČKOVIĆ
Sudovi u Italiji i Berlinu jasni
Kakva je praksa evropskih sudova kada je u pitanju korišćenje Skaj aplikacije kao dokaz?
MARTINOVIĆ: Kasacioni sud u Italiji 15. jula 2022. godine donio je odluku da su Skaj prepiska i poruke bez provjere porijekla je neupotrebljive.
Sutkinja Okružnog suda u Berlinu je dobila dokaze, ali je prekinula postupak. Odbila je da sudi uz obrazloženje da se prepiska sa Skaja kosi sa evropskim pravima i uputila pitanja Evropskom sudu pravde u Luksemburgu.
Ona je to uradila, jer tehnički stručnjak nije mogao da provjeri podatke zbog francuske povjerljivosti, i ona se pozvala na Evropski sud pravde koji je jasan da ono što ne mogu da provjere obje strane i sud ne može biti korišćeno kao dokaz.
Kod nas su dupli aršini. Tužilac sprovodi mjere tajnog nadzora i preglede elektronskih podataka. Kad uzmu telefon da pregledaju, traže šifru, mora imati dozvolu, vade podatke u prisustvu dva svjedoka i sve to snimaju, a Francuzi kad rade - njima vjeruju, iako niti znaju ko radi, ni kako radi, ni na koji način – ništa.
Mi danas imamo kombinovanje iz javnih govora političara, dip fejk – duboko lažan, a sad je - veri izi fejk. Sad svako to može da napravi. Prije 30 godina kada vidimo fotografiju, vjeruješ u ono što vidiš, a danas bez stručnjaka ne znamo je li ona fotošopirana. Moramo imati jasan nedvosmislen način da to provjerimo.
