Kad sam davnih dana iz Beograda stigla u Podgoricu bez ideje da baš u tom gradu (skoro deset godina) i ostanem, davala sam sve od sebe da upoznam i grad i ljude. Kako je jezik moje osnovno sredstvo za rad najviše pažnje mi je privlačio način na koji se govori, ne samo u Podgorici već širom Crne Gore koju sam zahvaljujući poslu i prijateljima cijelu obišla i vidjela. Bilo je u početku i nesporazuma i pokušaja da mi, tek šale radi, uvale ijekavicu gdje joj mjesto nije, ali i situacija u kojima sam se zbog svog jezika našla u neprijatnoti. Sada su to samo priče i anegdote.
Sjećam se dobro tog sunčanog decembra u Podgorici 1999, punih bašta kafića u Njegoševoj, ljudi koji se smiju i sve im je ,,banja“. Na svakom koraku čuješ da je nešto ,,vrh vrhova“ ili ,,vrhunski“! Srbija, iz koje sam upravo došla, tada nije znala gdje joj je dupe, a gdje glava. Rijetko da se u to vrijeme, po bombardovanju, igdje na ulici moglo sresti nasmijano lice. U svakodnevnom govoru čulo se često ,,dno dna“ kao komentar na ono što smo doživjeli, što smo mislili ili osjećali... Činilo se da nema dalje, da ne može gore, da je to kraj. Ali nije bio ni tada, ni poslije 5. oktobra 2000, ni kada je Milošević izručen Hagu koji je, sjećate li se, Koštunici bio ,,deveta rupa na svirali“ (Hag, ne Milošević). Kraja nema. Bar ga neće biti u mom životu. U to sam, evo neposredno poslije emitovanja serije ,,Porodica“, potpuno sigurna.
Za neupućene, u pet epizoda prikazaju se događaji koji su neposredno prethodili Miloševićevom hapšenju u martu 2001, tri mjeseca prije nego zauvijek napusti Srbiju. Sloba je u vili sa suprugom Mirom i ćerkom Marijom, ispred vile su demonstracije, u vladi Srbije, na čelu sa Zoranom Đinđićem, je rasulo, a ništa bolje nije ni u RTS-u.
Ne bavim se ni filmskom ni televizijskom kritikom, ali bih kao disciplinovana i nimalo prosječna gledateljka mogla dati sebi za pravo da o ovoj seriji napišem štošta. Najprije kao dramaturškinja, a potom kao dramaturškinja učesnica svih demonstracija protiv Miloševića, počev od 9. marta 1991. i jer sam i na svojoj koži osjetila zlo te kriminalne politike.
To što su Boris Isaković i Mirjana Karanović, inače među najboljim glumcima koje Srbija ima, pljunuti Sloba i Mira, nije neki domet. Ko misli da sam maliciozna neka pogleda šou ,,Tvoje lice zvuči poznato“. Kada je riječ o govoru, dikciji, gestovima, a i do sada smo vidjeli brojne manje i više vjerne Slobodane, Borisu možemo samo da skinemo kapu do poda. Sigurna sam da bi onoga ko ne zna da je to fikcija i pogleda neku scenu teško bilo razuvjeriti da to nije Sloba. Ipak, nijednoj seriji ili filmu ne bi trebalo da bude važnije koliko glumac liči na stvarnu ličnost već koju priču o toj ličnosti želi da nam ispriča. A ja ne znam šta su ovom serijom htjeli da nam ispričaju, samo vidim šta su postigli.
Nije toliko važno dostiže li ovaj tv format kvalitet političkih serijala u produkciji HBOa, ili Netflixa, već koliko je, po reakcijama u javnosti, precizno pokazao da i dalje ne znamo gdje nam je dupe, a gdje glava. Odnosno koliko kao društvo nijesmo odmakli mnogo od Miloševićeve Srbije. S obzirom na to o čemu se i o kome se sve danas snimaju dobre i uspješne serije, takođe inspirisane istinitim događajima, distanca od dvadeset godina trebalo je da bude sasvim dovoljna, a pokazalo se da nije. Razni svjedoci i učesnici tih događaja, kao i Miloševićevi saborci nijesu razumjeli da serija nije dokumentarna već da njeni autori žele, bar bi trebalo, da nam nešto ispričaju, da teže nekoj umjetničkoj istini. Danima su opsjedali tv studije da objasne svoju ili već nečiju ulogu, da oni kažu kad je ko došao u vilu, ko je kome telefonirao, šta je tu tačno da je Sloba rekao, a šta je ipak samo umjetnička sloboda.
U jednoj emisiji se vrlo ozbiljno postavilo i pitanje: ko je izdao Slobu? Jer ovdje se, izgleda, nikada neće prihvatiti da je sve nas izdao Sloba. Nažalost, on nije odgovarao za ono što je uradio Srbiji, jer Srbija ni sada, kao ni onda, nije spremna da se pogleda u ogledalo.
Da su kojim slučajem braća Koen ovdje mogli da umiješaju svoje prste, svaka epizoda ove mini serije počela bi ovako: ,,Ovo je istinita priča. Događaji koje ćete vidjeti desili su se u Srbiji 2001. Na zahtjev preživjelih imena su promijenjena. Iz poštovanja prema mrtvima sve ostalo je opisano tačno onako kako se desilo“. Glumci ne bi morali da se maskiraju i vježbaju imitacije, a pošto bi imena stvarnih ličnosti, sva do jednog, bila promijenjena, bili bismo pošteđeni postserijskim ispiranjem mozga od strane učesnika događaja i njihovih sjećanja na Slobu i Miru.
Tako bi možda najveće zlo koje se desilo Srbiji u 20. vijeku, spakovano u mini seriju ,,Porodica“ izgubilo na nepotrebnoj pretencioznosti. Ovako ostavlja samo gorak ukus.
