Piše: Danilo BURZAN
Građani Crne Gore već dugo proživljavaju veoma teške ekonomsko-socijalne dane. Nimalo manje mučne godine, pa i decenije, preturili smo i na političkom planu. Dileme skoro da i nema: većina ovdašnjih žitelja nezadovoljna je, ne samo svojim ekonomskim položajem, već, takoreći, građanskim statusom. Svima, ili skoro svima, danas je teško - onima bez posla, ali, bogme, i većini onih koji su u radnome odnosu; teško je penzionerima, ali nimalo lakše nije ni mladima, onima koji ne znaju šta ih śutra čeka…
Međutim, danas i ovđe, postoji i od gorega - još gore! To “od gorega još gore”, uvjeren sam, jeste – aktuelna medijska scena u Crnoj Gori!
Kad kvantitet nije i kvalitet: Tokom dosadašnjega perioda tranzicije, medijska scena je bila, da tako kažem, u povlašćenom položaju. Naime, dok su industrijski, ili prerađivački kolektivi, jedan za drugim, urušavani ili nestajali, na drugoj strani, nevjerovatno brzo je rastao broj novih glasila - i elektronskih i štampanih. Podrazumijeva se: progresivno je narastao i broj poslenika javne riječi, iliti novinara. I, evo nas, danas i ovđe: crnogorsko novinarstvo je brojčano doseglo maksimum, ali i postalo bremenitije neprofesionalizmom nego ikada.
U nekim drugim i drugačijim okolnostima, takva nagla medijska ekspanzija morala bi imati blagotvorno dejstvo – toliki broj javnih glasila morao bi biti od višestruke koristi građanima: da kvalitetno informišu i upućuju neznavene, da im pomognu u razumijevanju tekućih zbivanja i porođajnih procesa novoga sistema, da doprinesu podizanju, takoreći, opštekulturnoga nivoa u crnogorskome društvu.
Nažalost, ta i takva očekivanja od te nove, brojčano razuđene crnogorske medijske scene, u najvećoj mjeri, bivaju iznevjerena. Štoviše, ponovo se dešavaju obrnuti procesi - umjesto da, protokom vremena, situacija bude sve bolja, da mediji “sazrijevaju” i svojim profesionalizmom bivaju sve kvalitetniji, da sve više unaprjeđuju i medijsku i društvenu scenu, dešavaju nam se pravi sunovrati javnih glasila! Naravno, sa stanovišta njihove funkcije, odnosno (ne)poštovanja temeljnih pravila novinarske profesije.
Svako malo, pa se na javnoj sceni - “ugledajući” se, zar, na političare - mediji “nametnu” kao aktuelna, nažalost, uglavnom, negativnu temu. U najvećem broju medija, naime, rado i skoro svakodnevno se piše ili govori, najčešće i bez pozivanja na činjenice i njihove izvore. Bolje bolje reći: mediji to rade sami proizvodeći “istine”, pozivajući se na “povjerljive” autore od kojih su “dobili” rečene “činjenice”. Umjesto da čitaocu, slušaocu ili gledaocu pomognu da bude tačno obaviješten, nude mu se se poluistine, konstrukcije, (dis)kvalifikacije, političke floskule, pa i izlivi otvorene mržnje prema nekome, ili nečemu... Pojedina glasila se opredjeljuju za političko nadgornjavanje sa neistomišljenicima - bilo kolegama, ili političarima - svrstavaju se u tabore, prave busije…Neki “novinari” kao da se utrkuju da pokažu da, u opštoj klimi iščašenih vrijednosnih kriterija, oni mogu baš sve obezvrijediti i banalizovati! Na pomolu je, takoreći, opšta tabloidizacija i medijske scene i javnoga života, u cjelini!!!
Sve je moguće objaviti: Šta sve danas može da bude napisano i objavljeno u ovdašnjim medijima, više je nego zabrinjavajuće, bilo zbog toga što se drastično zagađuje javna scena, bilo zbog činjenice da novinarima kao i da ne pada na pamet da svo to i takvo “stvaralaštvo” uporede sa odredbama Kodeksa novinara Crne Gore. Kojega se, naravno, malo ko pridržava…
E, pazi sad! Sred takve prakse, dakle, dok čitamo, ili slušamo bujice pogrdnih, omalovažavajućih, uvrednjivih, ili diskvalifikatorskih formulacija autora javne riječi, na istim, ili suśednim stupcima, novinski papir, prosto, kipti, a elektronski mediji trepere, od vapaja za - slobodom javne riječi!?
Budibogsnama! “U ovoj zemlji nema slobode javne riječi!” – poruke su, mnogoput su napisane, ili izrečene od istih tih koji upravo svojim pisanjem ili govorenjem, bukvalno, zagađuju javni prostor ove zemlje. A i šire… Takvi, dakle, kukaju zato što im neko, navodno, zakida slobodu koju, jel’ da, oni tako silno i tako dugo žeđaju, a istovremeno pišu, ili govore nesuvislosti, takoreći - što im padne na pamet!
Eto, tako, dakle - usred obilja takvih, svakodnevno objavljivanih, neprofesionalnih tekstova, čiji su sadržaji daleko od uzusa novinarstva, stižu vapaji za slobodom javne riječi. Žele maksimum slobode govorenja za sebe, čak i na račun, ne samo zakidanja te iste slobode drugima, već i vrijeđajući ih. Atak na zdravi razum! Pa, zar ikome treba “tumačenje” da se radi o teškoj zloupotrebi, a ne nedostatku slobode javne riječi?
Profesija na dnu: Do sadašnjega, nedopustivo niskoga nivoa, profesionalnog novinarstva, stiglo se, ponajviše, “zaslugama” samih poslenika javne riječi. Iako je - kako ranije navedoh - došlo do nagloga porasta i broja javnih glasila i poslenika javne riječi u njima, iako postoje tri-četiri novinarske asocijacije, niko ne ośeća potrebu da pokuša zaustaviti dalji sunovrat profesije. Ni javna glasila pojedinačno, niti medijska zajednica u cjelini, uopšte ne žele da se pozabave “samima sobom”, odnosno sagledavanjem aktuelnoga stanja i odnosa, u okviru struke i ukupne medijske scene Crne Gore.
Zakonodavci su, pod pritiskom međunarodne zajednice, relaksirali medijsku scenu, time što su klevetu dekriminalizovali, bolje reći, ostavili još širi prostor neprofesionalizmu! Višegodišnja nastojanja da se putem samoregulacije obezbijedi poštovanje Kodeksa novinara Crne Gore, skoro da nije davalo nikakve rezultate. Nedavno su ponovo osnovana takva tijela, ali ne uz učešće cijele medijske zajednice, tako da će, sasvim izvjesno, dometi biti manji od očekivanih.
Niti sam nadležan za traganje za rješenjima, niti znam šta će biti ubuduće. Znam samo da je ovakvo stanje nedopustivo! Ako neće sami poslenici javne riječi da sebi i profesiji pomognu, pa, valjda bi i država i vlasti trebali nešto učiniti da bude bolje. Oni znaju kako…
P.S. Pretpostavljam da će neki, prije svih oni koji se “prepoznaju”, radije okrenuti oštricu na drugu stranu, priupitavši me, u stilu: a, što se ne osvrneš na stradanje novinara? Osuđujem, naravno, svaki atak na novinare i medije, li je ovđe, ipak, bilo riječi o sasvim drugoj temi. I ne manje važnoj…
