Ko jednom uđe u svijet narkotika i dozvoli da droga ovlada njegovim životom rizikuje da se nikada ne vrati na pravi put – priča za Pobjedu bivši zavisnik, koji je imao dovoljno sreće, snage i podrške da se iščupa iz pakla koji je proživljavao više od decenije, da stvori novi život i formira porodicu.
Narkotike je koristio 13 godina, od čega je na heroinu bio cijelih 11. Za to vrijeme u više navrata je pokušao da se otrgne, liječio se sedam puta, ali bi ga droga iznova vraćala u začarani krug u kojem je jedini motiv bio - kako nabaviti sljedeću dozu.
Sve je to imalo direktne posljedice, kako na zdravlje, svakodnevni život ali i odnose sa drugim ljudima, porodicom, okolinom…
- Ljudi nijesu pričali sa mnom, izgubio sam posao i tada sam shvatio da ne mogu više tako da funkcionišem. Dok ne dotakneš dno, ne razumiješ koliko ti je zbilja pomoć neophodna. Trebalo je da prođe pet ili šest godina dok nijesam uopšte prihvatio činjenicu da mi treba pomoć – priznaje sagovornik.
POČECI
Prvo iskustvo, susret s narkoticima, imao je u srednjoj školi; počeo je sa marihuanom, naivno, bezazleno, činilo se... Dvije godine kasnije heroin je već bio nezaobilazni dio njegovog života.
- Mladi su naivni i podložni svemu. Bolje je da ne uče na sopstvenom iskustvu, kao ja, jer ih to može koštati života. Važno je da izvuku pouku direktno iz primjera drugih koji su teško uspjeli da se izbore sa zavisnošću – upozorava sagovornik.
Na pitanje zašto je probao marihuanu, ističe da je ta pogreška bila svojstvena mladosti.
- Bilo je to negdje krajem srednje škole. Tada u to vrijeme, 90-ih, se uglavnom počinjalo u tim godinama. Bojim se da se danas granica pomjerila i da je droga dostupna i mlađim generacijama. Kada smo mladi, hoćemo sve da probamo. U probanju možda i nije problem, problem je u nastavljanju! Neki ljudi imaju sreću da im droga fiziološki ne godi, da im se to ne svidi i batale... Ali, takav je mali procenat – rekao je bivši zavisnik.
Savjetuje mlade da ne koriste nikakve psihoaktivne supstance, čak ni marihuanu, jer ne mogu unaprijed znati u kakve probleme ih to može odvesti.
- I sa marihuanom otvaraš neka vrata a kad ih otvoriš ne znaš šta će biti dalje. Naravno, možda se ništa ne desi, možda prestaneš kad god želiš… Ali, da li je život stvarno vrijedan takvog rizika. To je trik na koji ljudi ne računaju – upozorava.
POVRATAK U ŽIVOT
U borbi protiv zavisnosti, za njega je bila najvažnija podrška porodice, ali i odabir adekvatnog mjesta i institucije liječenja.
Razne posjete psiholozima i psihijatrima, korišćenje mnogih medikamenata, česte izolacije po nekoliko nedelja ili čak mjeseci – sve su to bili načini da se godinama bori sa zavisnošću. Ali je uspio tek kada se pridružio zajednici - komuni, u kojoj je živio sa ostalim zavisnicima od narkotika.
Bilo je to u Italiji, u zajednici za rehabilitaciju zavisnika od narkotika, komuni San Patrinjano, koju, kako kaže, u narodu zovu Scuola de la vita - škola života.
- U komuni nanovo odrastaš, na neki način. Razvijaš sposobnosti koje si zanemario dok si koristio drogu. Zato oni to zovu školom života. Učiš da ponovo uspostaviš odnos sa ljudima. Učiš da poštuješ, pomažeš, i što je najbitnije da se žrtvuješ za drugoga – rekao je on.
Nakon što ga je škola života vratila sebi, porodici i normalnom životu, Pobjedin sagovornik savjetuje da je za smanjenje broja korisnika droge, ključno djecu od malena usmjeriti na razne hobije, sport, kreativan rad, umjetnost i slično.
- Nema jednog rješenja koje može garantovati da dijete ne zaglibi i ne pođe pogrešnim putem. To se ne postiže zastrašivanjem ili naređivanjem. Roditelj treba da objasni djetetu zašto to ne valja, i zašto ne bi volio da dijete to radi – savjetuje bivši zavisnik.
Iskustvo iz komune
Četiri godine je naš sagovornik proveo u komuni u Italiji sa još više od hiljadu zavisnika.
Prema njegovim riječima, organizacija komune usredsređena je na rad i disciplinu članova i na taj način ih uče da jednom ponovo budu korisni članovi društva.
- Imaju mnogo radnih sektora gdje se uzgaja stoka, pravi sir, čaj i vino, a postoje radionice za izradu namještaja i predmeta za dekoraciju. Sve što se proizvede ili se koristi ili prodaje da bi se kupilo nešto što nemamo. Članove komune po potrebi obilaze psiholozi i psihijatri, a medikamenti se uglavnom izbjegavaju, osim u rijetkim slučajevima kada je to neophodno – kaže sagovornik.
Osim u kuhinji i medicinskom centru, gdje rade profesionalci, sve ostalo u komuni počiva na radu zavisnika.
- Zadatak je bio rad osam sati dnevno, bez plaćanja. Dobijaju se tri obroka dnevno i smještaj. Osnovne higijenske stvari obezbjeđuje komuna. Ako neko nema robe, njemu se donira odjeća koja je ostala od bivših članova. U takvoj zajednici, ti nešto radiš za drugoga, da bi taj drugi radio za tebe. Na taj način zaradiš svoj boravak – rekao je on za Pobjedu.
U komuni postoje i koordinatori koji nadgledaju njihov rad i regulišu eventualne sukobe i probleme. Ukoliko neko želi da odustane od programa, to rade u dogovoru sa psihijatrima, psiholozima i ostalim medicinskim radnicima koji procjenjuju da li je ovakva organizacija pogodna za njih.
Naš sagovornik ipak nije probao da odustane od programa prije vremena.
– Bilo je ljudi koji su bježali iz komune. Onda ih nađu i vrate ih. Uvijek će biti neko ko će da te spriječi u tome. Ljudi te tamo konstantno motivišu i podsjećaju zašto si došao. Na kraju odustaneš od bježanja – kaže on.
Razumjeti zavisnike
Nije rijetko da se osobe koje su zavisne od heroina upuštaju u nelegalne aktivnosti i delikventno ponašanje.
Iz NVO ,,4Life“, čija je djelatnost usmjerena na rad sa osobama koje su zavisne od narkotika, skreću pažnju javnosti da ne bi trebalo pristupati bolestima zavisnosti na osuđivački način i da treba ponuditi razumijevanje ljudima koji se suočavaju sa ovim problemom.
- Oni imaju savjest kao i svi ljudi. Samo što oni kada rade nezakonite stvari, recimo kradu, opravdaju to sebi time što će to kasnije, kada budu mogli, vratiti i na neki način se odužiti toj osobi – kazao je Saša Mijović, izvršni direktor NVO ,,4Life“.
Ističe da to ne znači opravdavanje nelegalnih radnji, već samo apel da se razumije da ih bolest navodi na takvo ponašanje.
Mijović kaže da je mnogo razloga koji nekoga navedu na korišćenje droge.
- Nijedan zavisnik se ne rodi sa predispozicijom da bude zavisnik. Na to utiču razni faktori sredine, društva, porodice i ostali aspekti socijalizacije. A danas internet i mediji – istakao je Mijović.
Droga nas mijenja a da nijesmo svjesni
Bivši zavisnik i naš sagovornik ističe da lake droge opravdavamo time što smatramo da njihova upotreba nije ništa strašno i da možemo da prekinemo kad god želimo. Nijesmo, međutim, svejsni njihovog efekta.
- Ali činjenica je da odumiru moždane ćelije, a one se ne mogu regenerisati. Neko ko konzumira marihuanu, recimo 30 godina, neće biti toliko sociološki ostrašćen kao neko ko koristi heroin pet. Ali nije dobro za organizam, za psihu. Sve su to zamke koje mogu da ti odvedu život na stranputicu. Problem je što droga donosi promjenu u životu koje povremeni uživaoci, „vikendaši“ možda ne primjećuju ili joj ne pridaju mnogo značaja.
