Naravno, dokle god u Crnoj Gori vlada srpska i prosrpska šovinistička družina, nastala 30. avgusta 2020. godine, koju zbog trajne opsjednutosti srpskim folklorom odavno nazivam kolom srpskih sestara ili družinom u opancima, pri čemu mi ne pada na pamet da pod opancima podrazumijevam nečiji socijalni status. Dokle god se, dakle, nad Crnom Gorom vije, pored ostalog, zlokobna zastava Srpske pravoslavne crkve koja je izmislila i našeg sadašnjeg predsjednika države, i višemječnog predsjednika vlade u tehničkom mandatu i aktuelnog mandatara, gospodin Adrijan može biti siguran da reagovanja crnogorskih institucija na paškvile protiv Hrvata portala IN4S jednostavno neće biti. Uostalom, nije li rektor Univerziteta Crne Gore gospodin Božović, kao jedan od osnivača i suvlasnika portala IN4S, takoreći za ovu vlast domaće čeljade čijoj se volji nije zdravo suprotstavljati, jer ga je i na mjesto rektora izabrao domaći državni univerzitet, ili Srpska pravoslavna crkva – svejedno – institucija između kojih ideološki odavno stoji znak jednakosti.
Uostalom, „oslobođenjem“ od 30. avgusta 2020. godine, kad je Srbija poslije višegodišnje diktature Mila Đukanovića mogla crnogorsku vlast uzeti u svoje ruke, sa dubokom nostalgijom sam se sjetio riječi moga pokojnog rođaka, narodnog heroja Komnena Cerovića, inače suptilnog poznavaoca srpskocrnogorskih istorijskih odnošaja, koji mi je poslije prvih Đukanovićevih energičnih suprotstavljanja Miloševiću rekao ove riječi: „Zapamti da je do Mila Đukanovića Srbija mogla da na čelo Crne Gore postavi i lješanskoga magarca“. Pobunio sam se uz tvrdnju da je sve svoje vodeće ljude birala sama Crna Gora. To je tačno, uzvratio je Komnen, ali se niko nije mogao ni kandidovati a da ga Srbija ne odobrava.
„Ne očekujem reagovanje institucija“ – kaže napadnuti Adrijan Vuksanović, očigledno dobar poznavalac domaćih političkih prilika, što naravno nije nimalo teško, posebno iz trpne pozicije pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Slučaj je htio da nedavno postavljanje spomen-ploče u Morinju, na mjestu prevaspitavanja hrvatskih zarobljenika, najčešće običnih građana, u svojevremenom slavnom crnogorskom ratovanju oko Dubrovnika, ponovo uzburka strasti. Naravno da je vlast gospodina Dritana, premijera u odavno tehničkom mandatu, nezadovoljna samovoljnim postupkom dvojice njegovih ražalovanih ministara, ne slučajno jedinih nacionalnih Crnogoraca u njegovoj vladi. Oni su bez pitanja i Dritana i njemu nadređenog Aleksandra Vučića pokušali da nama Crnogorcima koliko-toliko operu crn obraz, pa nije baš jednostavno sada ukloniti spomen-ploču, autorstva Ranka Krivokapića i Raška Konjevića, koju tobože čuva vojska i ako je za obnašanje ministra vojnog umjesto ražalovanog Konjevića određena druga osoba. Iz dva pokušaja se čak ni besprizorni Dritan nije usudio da protivurječi danas ipak preovlađujućem javnom mnjenju u Crnoj Gori.
Ostavimo za sada uzavrele strasti oko postavljanja izvinjavajuće spomen-ploče u Morinju i pokušajmo da, kao mogući odgovor gospodinu Adrijanu na njegovu tvrdnju da ne očekuje reagovanje institucija, u najkraćim crtama predstavimo visoki kulturni doprinos Hrvata Crnoj Gori u samo devetnaestom vijeku. Pođimo od izuzetne figure inženjera Josipa Sladea Šilovića koji je arhitekta Zetskog doma, prve zgrade crnogorskog pozorišta kojom se Cetinje i Crna Gora i danas ponose, pa nastavimo podatkom o prvim urbanističkim planovima gradova Nikšića i Danilovgrada, čiji centralni trgovi, odnosno urbanistička središta i danas ostaju vjerni nacrtima velikog prijatelja Crne Gore inženjera Josipa Sladea. Što reći o impresivnoj likovnoj djelatnosti velikog dubrovačkog slikara Vlaha Bukovca koji nam je ne samo ostavio portrete vladarske porodice nego i niza znamenitih Crnogoraca svoga vremena? Može li biti značajnijeg civilizacijskog doprinosa Crnoj Gori nego što je Imovinski zakonik Valtazara Bogišića, remek djela pravne nauke nastalog poslije višegodišnjeg proučavanja crnogorskog običajnog prava?
Gdje smjestiti jednu od najznačajnijih ličnosti hrvatske istorije devetnaestog vijeka Ivana Mažuranića, koji je za svoje najznačajnije književno djelo uzeo crnogorsku temu i time pokazao duboko poštovanje prema Crnoj Gori i njenom narodu?
Što reći za savremene kulturne veze Crne Gore i Hrvatske i afirmaciju u Hrvatskoj trojice crnogorskih filmskih velikana Krsta Papića, Veljka Bulajića i Dušana Vukotića? S kakvom lakoćom i stvaralačkim zadovoljstvom danas plete žive kulturne veze između Hrvatske i Crne Gore jedan crnogorski likovni gorostas kakav je Dimitrije Popović?
Kome sve ovo pričam? Znam samo da ubijeđeni vlasnici opanaka ništa od ovoga neće shvatiti. Eto, tek da bude zapisano!
