Na ovu temu za Pobjedu su govorili reditelj i predsjednik Savjeta CNP-a Blagota Eraković, prvakinja Drame nacionalnog teatra Varja Đukić i glumica Ana Vujošević. Do zaključenja ovog broja Pobjede odgovore na pitanja nije poslao umjetnički direktor CNP-a Željko Sošić. Takođe, na ovu temu pristao je da govori i bivši ministar i bivši direktor nacionalnog pozorišta Branislav Mićunović, ali je odustao dva dana uoči objavljivanja teksta.
Naši sagovornici navode da su umjetnici i dalje u nepovoljnim radnim položajima, te da se pozorište prilično zatvorilo, a problematičan je i izbor ljudi na čelnim pozicijama. To je, prema njihovim riječima, neophodno što prije rješavati.
Pozorište je umjetnost vezana za život i ono mora da se mijenja, kazao je za Pobjedu Blagota Eraković, a ono što najviše cijeni od 2006. godine jeste to što sad u pozorištu postoji plejada školovanih, mladih glumaca, što ranije nije bio slučaj.
- Praktično, u ansamblu Crnogorskog narodnog pozorišta imamo samo dva glumca koja nijesu završila Akademiju. Oni su tu pred penzijom, dobri glumci i ne bih da ih degradira to što sada govorim. Talas mladosti je zapuhao pozorište i radili su se veliki projekti, naročito kada je literatura u pitanju. Svjedoci smo da imamo tri Šekspira na repertoaru, Čehova – rekao je Eraković.
Došlo do zastoja
Međutim, u nacionalnom teatru su se, priča Eraković, i ranije producirali veliki projekti, ali se radilo dosta fleksibilnih predstava koje su mogle da igraju u raznim i različitim pozorištima, jer CNP nije pozorište samo za Podgoricu i okolinu.
- Mi smo nacionalni teatar i jednako treba da igramo i u Pljevljima, Ulcinju, Beranama... U tom segmentu je došlo do zastoja. Loša saradnja sa ostalim opštinama u Crnoj Gori. Stalno govorim da kada se biraju rukovodioci institucija kulture, na to ne treba da utiče partijska kvota. Podsjetiću, direktori kulturnih institucija u Crnoj Gori se postavljaju po tom osnovu. Koalicija koja dođe na vlast dijeli, pa se dešava da na čelu institucije kulture budu šumarski inženjeri. Oni su dobri ljudi, ali umjetnost ima svoje zakonomjernosti, zakonodavnosti, pozorište 5.000 godina postoji kao institucija – rekao je Eraković.
Pitanje istorijata je, prema riječima Varje Đukić, „neadekvatno“ i kaže da je 2020. i nakon pandemije, sasvim nepravedno, u percepciji CNP izjednačeno sa drugim institucijama kulture.
- Ostala je neizvedena premijera predstave „Smrt i njeni hirovi“ po romanu Saramaga u režiji Lidije Dedović. Eto i jednog od obilježja razlike, od 2006. neuporedivo je veći broj naših tetarskih profesionalaca glumaca, reditelja, kompozitora, koji realizuju repertoar, prave predstave – kazala je Đukić.
Promjene koje su se desile od 2006. godine do sada, kako je rekla Ana Vujošević, nijesu bile nabolje.
- Od otvaranja nove pozorišne zgrade 1997. godine, sagledavajući tipične crnogorske razvojne etape, recimo da su 2006, '07, '08,' 09, eto i '10, bile kulminacija intenzivnog i kvalitetnog rada. To smo potvrđivali brojnim uspješnim gostovanjima, reprezentativnim izvođenjima na domaćim, regionalnim i svjetskim festivalima, nagradama i naravno najvažnije, velikim interesovanjem naše publike i medija za program nacionalnog teatra. A, onda, kao i sve što pravovremeno ne uređujete, ne unapređujete, i ne njegujete, počinje da propada – objasnila je Vujošević.
U CNP-u se, kako je kazao Eraković, i dalje kuburi sa brojnim materijalnim problemima.
- Mislim da su umjetnici u Crnogorskom narodnom pozorištu poniženi. Ne može biti plata direktora duplo veća od prvaka drame. U pozorišta se dolazi zbog glumaca, ne zbog direktora. U tom smislu je velika nepravda učinjena. U društvenom tretmanu kolektivni ugovor za oblast kulture je nakazan, treba ga pod hitno mijenjati. Drugo, mislim da se CNP mnogo zatvorilo. Mi imamo predivne prostore u kojima su nekada bili klubovi prijatelja pozorišta, terasa ispred pozorišta je bila božanstvena – rekao je on.
Kao glumica koja je u pozorištu od 1997. godine, Vujošević misli da se teško može govoriti o pomacima, a stagniranje bi moglo biti tužna suština.
- No, tradicionalno zanemarivanje kulturne baštine, crnogorskog bića, te i danas nedovoljno prepoznavanje značaja umjetnosti i kulturnog razvoja, vidno se oslikava na društvenu svijest, pa se u 21. vijeku suočavamo sa trijumfom primitivizma, koji nam ne da ići naprijed. Poražavajuće, ali je primitivizam naš jedini kontinuitet – kazala je Vujošević.
Pomaci u radu CNP-a, prema riječima Đukić, vidljivi su u kreiranju konkursa za dramu i njegovanja savremene dramske produkcije, a stagnacija je uslovljena kadroviranjem u kulturi uopšte, Zakonom o kulturi i Zakonom o pozorištu koji treba mijenjati brzo i efikasno.
- Jer, po njima, nema konkursne obaveze plana menadžmenta i repertoara za četiri godine, vidljivosti repertoara i pozorišne politike, što obesmišljava postojanje ansambla, rješavanje statusa glumaca. Takođe, redovni repertoar oscilira po broju izvođenja, nedopustivo mali broj predstava mjesečno, po produkcijskoj „efikasnosti“ – nedovoljno mobilnih predstava koje možemo igrati i na scenama izvan Podgorice, mali broj gostovanja u inostranstvu, nedovoljno promotivna uloga i značaj na međunarodnim scenama – objašnjava Đukić.
Zlatni period
Kao zlatni period rada nacionalnog teatra, saglasni su naši sagovornici, može se uzeti dekada od 1997. godine, kada je napravljena nova zgrada pozorišta. Upoređujući taj, sa periodom od obnavljanja nezavisnosti, primjetne su brojne oscilacije u radu. Konkretan razlog za to Eraković vidi u angažovanju glumačke elite bivše Jugoslavije koja je gostovala na sceni CNP-a.
- CNP je prvo u Jugoslaviji razbilo priču o republičkoj saradnji. Organizovali smo susrete na kojima su gostovala brojna pozorišta iz svih jugoslovenskih republika, čak i iz inostranstva. To je bio zalet koji je iskoristio Branislav Mićunović i mislim da je to bilo zlatno doba CNP-a. Kasnije je to bilo teško pratiti. Način na koji je on dolazio do sredstava je prava umjetnost. Ovi koji su ga naslijedili vjerovatno nijesu imali tu mogućnost ili sposobnost. Poslije takvih uspjeha, sociološki se mora doći do nekih oscilacija naniže. Ne može se stalno biti u vrhu. Normalno je zašto i danas nije tako – rekao je Eraković.
Oba perioda povezuje, prema riječima Đukić, jedna tzv. rediteljska vizija tetara, jer u odnosu na repertoar, ansambl nije „jačao“ već su predstave, svaka za sebe kreirale ansambl u odnosu na projekat.
- Tako je CNP ostao ovisan od izbora direktora, individualnog načina pravljenja repertoara i sposobnosti da razumije i vodi složene dugoročne produkcijske procese sa dovoljno autentično pozorišnih profesionalnih alatki i iskustva u kreiranju repertoara i brige za pojedinačne i zajedničke kapacitete umjetničkog ansambla, glumaca prije svega – kazala je ona.
Ana Vujošević, pak, osnivanje Fakulteta dramskih umjetnosti nekoliko godina prije otvaranja nove pozorišne zgrade, posmatra kao promišljen strateški kulturni poduhvat. Kao fenomen i nasušna potreba „novo“ pozorište donijelo je radost narodu, a snažan naboj kreativne energije i entuzijazam krasili su rad na predstavama.
- Stasavanje glumačkih generacija zapravo je bilo najdragocjenije. Period od 1997. do 2006. godine obilježile su odlične predstave, ali i suočavanje sa činjenicom da se polako moramo oslanjati na naše snage, to jest obustaviti dominantno angažovanje gostujućih glumaca. Od 2006. slijedi nekoliko sezona u kojima kvalitet pomlađenog ansambla CNP-a dolazi do izražaja – rekla je Vujošević.
Ipak, uprkos angažovanju mladih, domaćih glumaca, razvoj CNP-a nije pratilo i jačanje glumačkog ansambla. Đukić je, kaže, nakon 38 godina rada, status prvakinje drame dobila tek ove godine.
- Nema kategorizacije, umjetnički ansambl nije dovoljno vidjiv izvan predstava, kao da nije „zastava“ CNP-a. Na današnji dan ne znam šta ću igrati, neovisno od ove posebne situacije. Ugovori sa glumcima se ne obnavljaju prema repertoaru, niko u pozorištu nije u bilo kakvom programu stambene politike, veliki broj članova ansambla su podstanari. Ovo su problemi statusa i socijale. Pogledajte predstave i vidjećete drugu sliku: sjajne uloge, izuzetne individualnosti. Razlike postoje i o tome treba posebno brinuti, ansambl njegovati. Recimo, nakon svake predstave, podijeliti utiske o procesu, razlozima zbog kojih je doveo do sjajne predstave ili predstave koja se mora dalje razvijati, jer može, nije sve gotovo sa premijerom, naprotiv – rekla je Đukić.
Manjak stipendija
Dramski ansambl je potrebno njegovati, a Eraković se nije mogao sjetiti kada je posljednji put neki umjetnik dobio stipendiju da provede određen vremenski period u Parizu, Pragu, Moskvi, Londonu.
- Pokojni Petar Tomas je bio u Češkoj dva-tri mjeseca, došao je prepoređen, potpuno drugi glumac, u pozitivnom smislu. To bi trebalo ustanoviti. Svake godine bi trebalo obezbijediti jedno, dva ili tri mjesta, koliko mogućnosti dozvole. Mi sarađujemo, u okviru Udruženja dramskih umjetnosti, sa Uneskom, a tako se obezbjeđuju mjesta u najvećim teatrima svijeta za naše stipendiste. Oni odu tamo i vide kako rade veliki majstori i kako igraju veliki glumci – objasnio je Eraković.
Crnogorsko narodno pozorište je, smatraju naši sagovornici, prije svega neophodno reorganizovati i urediti. Osim toga, potrebno je uspostavljanje, razvijanje i održavanje saradnje sa pozorištima iz regiona, Evrope i svijeta, ali i prije toga omogućiti publici širom naše države priliku da gleda predstave nacionalnog teatra. Loše napisani i izrađeni Zakon o pozorišnoj djelatnosti i Zakon o kulturi, kako kaže Vujošević, moraju se mijenjati.
- Neobjašnjivo je sistematizovanje pet direktora, u pozorištu koje nema operu i balet. Pozorištem ne mogu rukovoditi ljudi bez pozorišnog iskustva i ozbiljne umjetničke biografije. Bilo bi neumjesno da se ja kao glumica kandidujem za direktora KBC-a. Nemanje vizije i strategije u odnosu na ono što su zadaci nacionalnog teatra, te potrebe publike, lijenost i neodgovornost, dugoročno je izuzetno opasno. To je upozorenje i drugim institucijama i sistemima, jer naša država već trpi posljedice. Iza napadnog malograđanina i ambicioznog neznalice, uvijek se krije i prijeti neki vid fašizma, tako bi nam Breht poručio. To valjda nećemo dozvoliti – kazala je Vujošević.
Budućnost CNP-a je, objašnjava Đukić, ovdje i sada, a nevjerovatan je broj izuzetnih stvaralaca u raznim oblastima.
- CNP jeste kreator dugoročne kulturne strategije koju bih u tom smislu voljela da vidim, ako uspijem, za narednih petnaest godina - ne kao produkcijsko pozorište sa 90 odsto gostujućih autora, već u omjeru u kojem su većina autorski timovi - reditelji, dramaturzi, glumci, muzičari, igrači, kompozitori, scenografi, koreografi, vizuelni umjetnici, profesionalci obrazovani na našim univerzitetitma – rekla je Đukić. Svetlana VIŠNJIĆ
Eraković: Praviti adekvatan dekor i zaposliti glumce
Osnovna zamjerka Blagote Erakovića u radu CNP-a je, kako je objasnio, to što se prave scenografije koje ne mogu da prime ostale tetatarske kuće.
- Kada sam ja bio direktor pozorišta, moj šef bine, pokojni Savo Vukićević, imao je sve razmjere igraćih prostora u Crnoj Gori. Svaki reditelj, bio domaći ili gostujući, morao je da napravi radno-putni dekor. Kaže se scenografu koja bi trebalo da bude idealna, univerzalna scena, a dekor se na to svodio. Toga više nema. Za „Hamleta“ su potrebna dva šlepera, i on ne može da stane nidgje u Crnoj Gori sem kod nas. Trebalo je da gostujemo u Narodnom pozorištu u Beogradu i ni tamo nije moglo da stane – rekao je Eraković.
Još jedan probem je taj što Crnogorsko narodno pozorište ima oko 25 glumaca, a 135 zaposlenih.
- Ta srazmjera je potpuno nelogična. Ako bismo primjenjivali njemačke mjere, koje se u svijetu uzimaju kao univerzalne i važeće – na svakog umjetnika u pozorištu (glumci, kostimografi, scenografi...) dolaze dva druga zaposlena. Znači, pozorište bi moralo da ispuni tu kvotu i ima preko 65 umjetnika. Pod hitno bi trebalo primiti 10 do 15 glumaca koji su završili Akademiju, koji su talentovani i dokazani, i zvrje Crnom Gorom i okolišem bez posla, što je velika šteta – objasnio je Eraković.
Repertoar bi trebalo prilagođavati i ansamblu
Ansamb je i prema mišljenju Ane Vujošević, nedovoljno razvijan. Za nju je glumac esencija pozorišnog bivstvovanja, pa je poželjno da bude shvaćen sa ludilima koje glumački habitusi nose.
- Repertoar bi trebalo prilagođavati i ansamblu, njegovati različite senzibilitete i sposobnosti. Glumca morate poštovati i nagraditi. Sa glumcima se mora razgovarati. Glumac mora biti profesionalac i vrijedan stvaralac, ali mu to može omogućiti samo razvijeno, ozbiljno i profesionalno pozorište. Naš nacionalni teatar u ovom trenutku to nije – kazala je ona.
