Od ukupno 357 spomenika kulture u Crnoj Gori, njih 246, ili 68,90 posto je devastirano! Do ovog frapantnog podatka došlo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore, nakon višemjesečnog rada, popisa i obilaska od strane specijalno formirane 19-člane komisije, još 2006. godine. Taj mukotrpni i složeni rad sublimiran je u obimnoj i sveobuhvatnoj brošuri koja nosi naziv „Stanje kulturne baštine u Crnoj Gori“.
Četiri godine kasnije, na sanaciji i zaštiti od dalje devastacije crnogorske kulturne baštine - nije se baš ništa uradilo, mada je u pomenutom dokumentu iz 2006. dat i prijedlog konkretnih mjera u 22 tačke.
Cijena državne nemoći: Dobar dio nepokretnih spomenika kulture čine sakralni objekti ali na spisku spomenika kulture su i neke urbane cjeline, stari gradovi, profani, fortifikacioni, etnološki, tehnički i memorijalni objekti, kao i arheološka nalazišta.
Ali, najveći broj njih, čak 207 su, ipak, sakralni objekti. I najveći dio njih je – sistematski prepravljan mimo dozvola državnih institucija. Godine uništavanja nije lako popraviti. Nema precizne procjene koliko bi koštalo da se sadašnje nelegalne prepravke zaustave i objekti dovedu u pređašnje stanje.
Izvjesno je, međutim, da Crna Gora nema novca za krupne poduhvate. Kako kaže portparol Ministarstva kulture i medija, Danica Nikolić, da bi se spomenička kultura u Crnoj Gori samo zadržala na postojećem stanju, potrebno je oko 250 miliona eura!
O kakvoj nedostižnom iznosu je riječ, najbolje pokazuje podatak da je Ministarstvo kulture i medija za 2010. godinu za program „Kulturna baština“ dobilo nešto manje od milion i 400 hiljada eura! U tu brojku ušli su i troškovi za telefon, službena putovanja, i sve ostale tekuće troškove. Za kapitalne izdatke predviđeno je - 824 hiljade eura.
Bogatstvo koje nestaje: Nije, međutim, sve u novcu, već i u nedostatku političke volje države Crne Gore da se uhvati u koštac sa problemima u oblasti koja čini najznačajnije materijalno svjedočanstvo njene istorije i identiteta.
U pomenutom materijalu Ministarstva kulture i medija, kao najdrastičniji primjeri devastacije spomenika kulture navedeni su Duklja, manastir Podmaine u Budvi, Perast, Stari bunar u Ostrosu, manastir Dobrilovina, te dva simbola Crne Gore najvišeg nivoa i značaja – Cetinjski manastir i manastir Ostrog.
Pomenućemo samo najdrastičnije slučajeve. Prema nalazu komisije, tokom 1999. godine unutar kompleksa Cetinjskog manastira izvedeni su građevinski zahvati bez prethodno sačinjene projektne dokumentacije i saglasnoti Zavoda za zaštitu spomenika. Građevinske intervencije i podizanje novog objekta na skučenom prostoru ispod isposnice Svetog Petra, strani su segment u davno definisanom nukleusu manastira, koji sačinjavaju crkva Rođenja Bogorodice i njeno neposredno okruženje.
Manastir Ostrog novim konacima površine pet hiljada kvadrata (!) doživio je improvizatorsku urbanizaciju, koja obimom, stilom i arhitektonskim rukopisom ugrožava neponovljivost Ostroškog manastira. Izgrađena je nova crkva, kao i niz stambenih objekata, radionica, garaža, pansiona i mnogo improvizovanih kioska sa kič suvenirima, koji su svetilište pretvorili u golu komercijalizaciju.
Na manastiru Podmaine urađena je velika dogradnja i po visinskom i po horizontalnom planu, što je, po ocjeni Komisije, promijenilo karakter manastira. Crkva je zagrađena konacima napravljenim bez dozvole, u stilu koji odudara od stila gradnje manastira. U manastiru Dobrilovina konaci su napravljeni u samoj porti manastira, a svojom dimenzijom (650 m2) potpuno su progutali ovaj dragulj sakralne arhitekture iz XVII vijeka. Stari bunar, Perast i Duklja devastirani su laičkim intervencijama.
Ratne godine i devastirajuća gradnja: Aktuelni Zakon o zaštiti spomeničke kulture donesen je 1991. godine. Njime kao da je označeno vrijeme velike gradnje i devastacije. Najveći broj nedopustivih intervencija po sakralnim objektima u Crnoj Gori učinjeno je upravo od te godine naovamo!
Ali, bez zabune. Nije za to kriv zakon, već njegovo nesprovođenje u svim segmentima. Tu se već počinje uplitati visoka politika, javna obećanje i tajni dogovori. Naime, najčešći „izvođač radova“ je - Srpska pravoslavna crkva. Riječ je o periodu njene najagresivnije aktivnosti na izmjeni sadržaja i prirode pravoslavnih sakralnih objekata u Crnoj Gori. Njihov izgled, i spoljni i unutrašnji, prilagođavala je u namjeri da sve pravoslavno na ovim prostorima prikaže kao da je srpske provenijencije.
Primjera je nebrojeno. Tako smo u gornjem manastiru Ostrog dobili mozaike, koji su kopije fresaka iz manastira po Srbiji, dvooltarske crkve (u Sutomoru) postale su samo jednooltarske, srpsko-pravoslavne, a na platou ispred crkve sv. Đorđa u Podgorici, koji je sve do ranih ’60-tih prošloga vijeka bio gradsko groblje za pravoslavni dio življa, održavaju se turbo-folk koncerti u povodu dočeka „srpske“ Nove godine. (Nije li i to vid moralno-etičke devastacije?)O tome kakvo je stanje, a i sudbina, dijela pokretne kulturne baštine Crne Gore, moglo bi se napisati još sijaset brošura i nebrojeno novinskih tekstova.
Snaga države i delikatnost materije: Ministarstvo kulture i medija pripremilo je Nacrt zakona o kulturnim dobrima. Trebalo bi da se usvoji, kako kaže Danica Nikolić, do ovoga ljeta, u paketu sa zakonima o muzejskoj, bibliotečkoj i arhivskoj djelatnosti.
Nacrt je gotov već godinu dana, a nikako da uđe u skupštinsku proceduru! Navodno, čeka definisanje ostala tri.
Nije li, možda, ipak problem njegova „delikatnost“? Indikativno je da je na nacrt imala primjedbe jedino – Srpska pravoslavna crkva!
Očito, crkva zna zašto se buni: predloženim rješenjem zabranjuje se izvođenje radova po zaštićenim spomenicima kulture bez saglasnosti državnih institucija. Naravno, pomenuta odredba ne odnosi se samo na SPC već i na sva pravna i fizička lica, ali je izvjesno da bi SPC bila najviše pogođena jer je upravo srpska crkva – sve pod firmom brige za manastire – postala najveći devastator crnogorskih kulturno-istorijskih spomenika.
Nacrt redefiniše i poziciju Zavoda za zaštitu spomenika. Umjesto njega, treba da se osnuje Uprava za kulturna dobra, koja se podiže na viši nivo. „Biće u rangu Uprave carina ili Poreske uprave“, kaže Nikolić.
Zaista, sam Zavod dosadašnjim radom teško da opravdava naziv „za zaštitu spomenika“. „Mitropolija ne negira da je bilo grešaka i propusta, ali niko nikada nije došao da kaže da ne može tako“, kazao je prošle godine u jednom intervjuu podgorički paroh, Velibor Džomić, govoreći o intervencijama SPC na sakralnim pravoslavnim objektima. Zavod, dakle, nije loše radio, on se uopšte nije „miješao u svoj posao“.
U suštini, najveći devastator crnogorske kulturne baštine je sama Crna Gora. Ona se sa indolentnošću i nemarom odnosi prema ogromnom bogatstvu što su joj vjekovne generacije ostavile u nasljeđe. Nedefinisani i neprecizni svojinski odnosi dali su svemu samo završni udarac. Ili, još češće, služili kao dobro pokriće za dizanje ruku od „pandorine kutije“ u kojoj su poput zmija upleteni veliki novac, građevine, zemljišta, crkvena i državna politika, kompromisi i kalkulacije.
Gordana Borović
