Šta da radimo sa ljudima koji odbijaju da se vakcinišu ili nastavljaju da poriču da je Covid stvaran? Debate o ovom pitanju traju mjesecima u SAD. „Poštujte ih!“, dovikuju konzervativni komentatori. „Sram ih bilo!“, ističu drugi. Ostali savjetuju empatiju prema njima kao žrtvama dezinformacija.
Ali dok rastući broj zaraze delta sojem uvodi „pandemiju nevakcinisanih“, neizvjesnost oko ubjeđivanja da pandemije ima i dalje ustupila je mjesto bijesu i očaju. Ovo je ilustrovano nedavnom reakcijom javnosti na video-snimak koji prikazuje muškarca iz Luizijane koji se oporavlja od teške infekcije Covid-19 u bolničkom krevetu, navodeći da bi i dalje radije bio u bolnici nego primio vakcinu. To je bio prvi put da smo mnogi od nas vidjeli ljudsko lice zagonetnog fenomena o kojem nam zdravstveni radnici govore od prošle godine: pacijenti koji negiraju realnost virusa čak i dok su leže bolesni i umiru od njega.
Sociologija prevara
Kao što je Lav Tolstoj slavno pitao o drugom, naizgled beznadežnom društvenom problemu – siromaštvu – „šta onda moramo učiniti?“ Sociologija prevara, jedna od mojih istraživačkih specijalnosti u protekloj deceniji, nudi neke odgovore.
Sociolog Irving Gofman analizirao je 1952. umjetnost prevare u temeljnom eseju „O hlađenju oznaka“. Da bi razumio fenomen, identifikovao je niz likova: prvo, „operatera“, koji stvara prevaru; drugo, „oznaku“, metu prevare; i treću, „hladničara“, saveznika prevaranta koji pokušava da utješi žrtvu kada prevara postane očigledna „na način koji mu olakšava da prihvati neizbježno i tiho ode kući“.
Gofman je primijetio da svi „označeni“ na kraju shvataju da su prevareni. Ali čudno, oni se skoro nikada ne žale, niti prijavljuju zločin vlastima. Zašto? Jer, ističe Gofman, priznanje da ste bili prevareni toliko je sramotno da „označeni“ to doživljavaju kao neku vrstu društvene smrti – bolnog kraja jedne od mnogih društvenih uloga koje svi igramo.
Umjesto toga, mnogi „označeni“ jednostavno poriču prevaru, tvrdeći da su sve vrijeme „bili tog stava“. Ovo spašava njihov ponos i vara društvenu smrt, ali omogućava prevari da nastavi nekontrolisano da se širi, zarobljavajući druge. Dajući prednost svojoj slici o sebi nad opštim dobrom, „oznake“ čine kukavički, sebični izbor. Gofman ne odustaje od toga da ovo proglasi „moralnim neuspehom“.
Godine 2021. ovaj „moralni neuspjeh“ poprima oblik poricatelja pandemije zaraženih virusom Covid i anti-vaksera koji bježe iz bolničkih kreveta: izabrali su spašavanje lica umjesto spašavanja života drugih ljudi. To su mogli učiniti govoreći istinu i razotkrivajući prevaru, rekavši: „Covid je stvaran, vakcinišite se“. Neki to rade. Ali mnogi neće. Teško je ne zaključiti da neki donose svjestan izbor kako bi se društveno i emocionalno zaštitili na račun nas ostalih.
Dvije strategije
Gofmanov rad predlaže dvije paralelne strategije za suočavanje sa ljudima koji su se posvijetili lažnim idejama. Prva je da im se omogući da dožive sram zbog onoga što on naziva „društvenom smrću“. Ali druga, a možda i produktivnija, je identifikovanje i postavljanje „hladničara“ kako bi se nagomilali zastoji pandemije u okrilju mejnstrim društva.
Najefikasniji „hladničari“ su brojke kojima „oznake“ vjeruju, ljudi čije mišljenje cijene. Većina ljudi nije zainteresovana da stekne dobro mišljenje od bilo koga. Umjesto toga, stalo nam je do statusa i „lica“ unutar određenih zajednica koje su nam važne, što su druga dva sociologa sredinom 20. vijeka, Herbert Hajmen i Robert Merton, nazvali „referentnim grupama“.
Oni koji poriču postojanje Covida i antivakseri su kao i svi drugi u ovom pogledu: ne žude za potvrdom, niti traže informacije od svih
Svi pripadaju većem broju referentnih grupa, od kojih se mnoge preklapaju, uključujući njihove porodice, komšiluke, škole i radna mjesta i njihova politička opredjeljenja. Ove grupe ne samo da strukturišu naše društvene mreže, već imaju i funkciju čuvanja pristupa: generalno vjerujemo informacijama prikupljenim iz naše referentne grupe i tražimo odobrenje od drugih u njoj.
Oni koji poriču postojanje Covida i antivakseri su kao i svi drugi u ovom pogledu: ne žude za potvrdom, niti traže informacije od svih. Zbog toga pristupi „poštujte ih“, „sram ih bilo“ i „saosjećajte s njima“ nijesu uspjeli i neće ništa promijeniti. Poštovanje, sramoćenje i empatija imaju samo valutu i uticaj unutar određenih društvenih mreža; tako je i sa pouzdanošću informacija.
Za nekoga ko sebe smatra članom referentne grupe „Fox Nation“, treba zanemariti mjere predostrožnosti koje preporučuju „lejmjestrim mediji“. Ali ako bi iste informacije stigle od Šona Hanitija ili Takera Karlsona, vjerovatno bi se to shvatilo mnogo ozbiljnije.
Unutrašnji uticaj
Iz čisto pragmatične perspektive, za sve je dobra vijest da neke uticajne konzervativne figure počinju da djeluju kao „hladničari“ u odnosu na zastoj pandemije podstičući vakcinaciju – čak i ako su „hladničari“ često bili, kao u Gofmanovoj teoriji, saučesnici u protivljenju. Povratak u stvarnost mora doći iznutra.
Ali još je premalo voditelja Fox Newsa i republikanskih političara koji podstiču vakcinaciju, nišenje maski i druge mjere predostrožnosti vezane za Covid. Treba nam više „hladničara“ – i trebaju nam što prije.
Jedan od načina da se to postigne je traženje drugih referentnih grupa osim velikih u medijima i politici, onih koje su važne za negatore pandemije i antivaksere. Društvene mreže, koliko god bile štetne u širenju dezinformacija, takođe čine relativno jednostavnim identifikovanje, a ponekad i pridruživanje grupama koje podstiču antivakserski sentiment.
Unutar tih grupa možemo odrediti uticajne članove koji možda okreću leđa poricanju Covida i ohrabriti ih na njihovom putu. Možemo im poslati poruku nudeći podršku, posebno ako se naše referentne grupe preklapaju – bilo da to znači dijeljenje istog rodnog grada ili prakticiranje iste vjere.
Što je više zajedničkog društvenog prostora – to bolje. Možda bismo im ponudili podršku ako budu kontrolisani zbog izražavanja sumnji u vezi sa poricanjem Covida. Ili bismo im mogli dati do znanja da bismo im se divili što govore istinu.
Ti ljudi možda nemaju milionsku televizijsku publiku, ali ipak imaju potencijal da djeluju kao „hladničari“ za one iz njihovih referentnih grupa – i na internetu i van njega. Što je njihov status u grupama viši, to će imati veći uticaj na to da se njihovi pratioci pomire sa stvarnošću pandemije, što će im možda omogućiti da se ponovo pridruže društvu ili ih barem spriječiti da ugroze nas ostale.
* * * * *
Autor je Bruk Harington profesor sociologije na Koledžu Dartmut
