Iz ogromnog materijala koji sam svojevremeno i s već vremenskom distancom prebirao radeći na dokumentarcu o novinarskoj propagandi tokom devedesetih kao punctum mi je ostao snimak zarobljenog pripadnika Unprofora.
Kraj je maja 1995. Novinar srpske televizije bahato mikrofon prinosi osobi koja je u ponižavajućoj pozi vezana za ogradu. To je vojska bosanskih Srba kao taoce zarobila 400 pripadnika UN trupa. Odgovor je ovo na NATO bombardovanje njihovog vojnog skladišta na Jahorini. A na šta je NATO bombardovanje bilo odgovor, ne treba valjda posebno pominjati.
Nije onaj vezani UN predstavnik bio naročito krupan ali snimak neodoljivo asocira na narativ o Guliveru i Liliputancima. Kad Gulivera obore i obuzdaju konopcima i zadnja liliputanska uš mu može bahato i cinično prići. Još nije bilo vrijeme selfija inače ne bi iznenadilo da se našlo onih koji bi se poželjeli uz poniženog UN predstavnika nakeženo ovjekovječiti.
Tek s vremenske distance, radeći dokumentarac, suočen s ovim kadrovima shvatio sam da je ovaj događaj ključ okončanju rata u BiH.
Evo hronologije.
25. maja 1995. od jedne granate, ispaljene sa srpskih položaja na planini Ozren, u centru Tuzle je poginula 71 osoba. Ranjeno je 150. Prosječna starost poginulih bila je 24 godine. U pojmovniku bosansko-hercegovačkih devedesetih, ostaće ovo zabilježeno kao Zločin na Tuzlanskoj kapiji.
26. maja srpske snage su srušile američki avion F16.
28. maja srpske snage ruše helikopter u kojem je bio bosanski ministar inostranih poslova Irfan Ljubijankić. Svi putnici i posada, njih sedmero, smrtno su stradali.
U takvoj konstelaciji događaja, komandant srpskih snaga Ratko Mladić prijeti da će na svaki pokušaj oslobađanja UN talaca uzvratiti pokoljem. Poznato je kako je Slobodan Milošević volio iskakati u sličnim situacijama kao diplomata od kalibra. Uz njegovu „dobru volju“ i uz njegovog obavještajnog emisara Jovicu Stanišića najveći dio stranih vojnika i posmatrača je pušten i preko Srbije vraćen na svoje ranije pozicije . Američka vojska je u šumi pored Bihaća pronašla pilota oborenog aviona i u spektakularnoj akciji prebacila ga na nosač aviona u Jadranu.
Ali, zvanična retorika a potom reakcija međunarodne zajednice se drastično promijenila tek nakon onih prizora gdje paljanski Liliputanac ponižava Gulivera. Sa talasa RFI, Stanko Cerović je odaslao definiciju „Ludaci sa Pala“. Francuski admiral Lanksad za srpske vojnike izjavljuje da „nisu neprijatelji, nego teroristi“. Karadžića porede sa Sadamom Huseinom. Slike poniženih pripadnika UN odjednom su ogorčile međunarodnu javnost i evropske političare do te mjere da je bilo mjesta pitanju: zar prethodne tri godine krvavih prizora u kojima su žrtve bosanskohercegovački civili, nisu bile dovoljan razlog ranijoj reakciji.
Bukvalno preko noći su formirane tzv. Snage za brzu reakciju (Rapid reaction forces). 10.000 novih vojnika imalo je zaštititi Unprofor od agresije bosanskih Srba. Upravo će te snage udariti po položajima bosanskih Srba krajem avgusta i početkom septembra 1995., kada uz masovne avio udare bude slomljena ova vojska i steknu se uslovi za okončanje rata. Iako je NATO udarima prethodila Srebrenica i novi sarajevski masakr, okidač su bili oni prizori s Pala. Kada su se, naročito Francuzi, suočili sa srpskom bahatošću i izrugivanjem, odlučujući zagovornik vazdušnih udara bio je francuski predsjednik Žak Širak. U jednom od tekstova, objavljenih tih junskih dana u International Herald Tribune, jedno od najvećih pera američkog novinarstva, Viliam Pfaf posprdno je uporedio Klintonovu neodlučnu spoljnu politiku, uključujući i njenog aktera, sa junacima komedije „Pačija supa“ u kojoj glavne uloge igraju braća Marx.
Primjenjujem ovu hronologiju na događaje koji su prethodili iznenadnoj odluci odlazećeg Visokog predstavnika za BiH, Valentina Incka da nametne Zakon o negiranju genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina.
Krenimo od 2016. U Narodnoj Skupštini RS svečano su dodijeljene Povelje licima osuđenim za ratne zločine (Krajišnik, Plavšić, Karadžić). Visoki predstavnik i Američka ambasada u Sarajevu osudili su ovo kao „neprihvatljivu praksu u modernom i civiliziranom svijetu i izvan opsega evropskih vrijednosti“.
Januara 2017. svi srpski političari, aktivisti i udruženja te Vlada Republike Srpske odlučili su da prekinu komunikaciju sa Inckom i njegovim uredom dok se ne izvini srpskom narodu zbog uvrede. Iščačkali su je iz njegovog saopštenja u kojem je Dan RS kao uporedio sa Danom NDH. Bez obzira što se bazirala na netačnosti, njihova gesta je istrajavala na bolnoj uvrijeđenosti.
U isto vrijeme američka ambasadorica Kormak objavila je uvođenje sankcija za Milorada Dodika. Obrazloženje je bilo precizno: „Ozbiljno smo shvatili prijetnje referendumom o secesiji i ono što Dodik radi u kršenju vladavine zakona. Smatramo da s tim treba prekinuti kako bi BiH mogla ići dalje“.
Na banjalučki prigovor da su sankcije uvedene dva dana pred odlazak aktuelne američke administracije, američka ambasadorica je ležerno odgovorila podsjećajući da je proces odlučivanja trajao kontinuirano i dugo.
A krajem januara ove godine Valentin Incko je u pismu predsjedniku Narodne Skupštine RS dao rok od tri mjeseca da oduzme povelje s odlikovanjima dodijeljene pravosnažno osuđenim ratnim zločincima Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku. Skromno je, a benevolentno, podsjetio da su „njihovi postupci tokom oružanog sukoba šokirali svijet i uzrokovali nezamislive ljudske patnje“. Incko je očekivanu odluku Skupštine Republike Srpske ocijenio kao čin „kojim bi se ispravilo poniženje koje je počinjeno prema žrtvama ratnih zločina, njihovim porodicama i svim građanima BiH, ali i uklonila kolektivna odgovornost sa srpskog naroda“.
Kad je rok istekao Skupština se pozvala na vaskršnji praznik. Kada je konačno smogla datum mimo crkvenog kalendara, bez rasprave i uz saglasnost svih stranaka, odbacila je zahtjev Visokog predstavnika. Upozoren na moguću sankciju Visokog predstavnika predsjednik Skupštine odgovorio je paljanski filozofično: I to je za ljude.
Valentin Incko će u BiH biti zapamćen po povremenim izjavama da je „veoma zabrinut“. Sve dok nedavno nije premijerno izjavio „Šokiran sam“. Bila je ovo reakcija na murale sa likovima zločinaca o kojima je Incko i ranije znao ali se eto sada osvjedočio na licu mjesta.
Hronometar koji je radio u devedesetim godinama aktiviran je i ovaj put. Incko je reagovao po principu: Sad ste prevršili mjeru. Kao onomad međunarodna zajednica povodom poniženih UN talaca.
Ili, kada sam već na početku teksta citirao francuskog filozofa, podsjetit ću se onog slavnog francuskog teksta u kojem Sirano markizu Valveru na ruganje uzvraća:
„…A la fin de l’envoi, je touche!“
Na ovdašnjim prostorima se to, mada u originalu nikakva balada nije pomenuta, uvijek prevodilo sa: Probošću te na kraju balade!
Niti je ovdje na snazi balada, niti je Incko vatreni Sirano. No, neka kao analogija posluži ovo o završnom činu i ubodu. Prerano je zaključivati koje konsekvence slijede. Kako će Zakon o negiranju genocida funkcionirati u praksi. Na reakciju zagovornika srpskog sveta ne treba ni vrijeme ni energiju trošiti. Ostaje međutim nešto, rečeno Kišovom frazom, „gorkog taloga“ u početnom trijumfalizmu povodom donošenja Zakona. Zar je trebalo čekati da kap prelije čašu. Da se međunarodni predstavnik osjeti lično ponižen i iskoristi svoje od početka mandata postojeće ovlasti.
