Mnogi se i dalje jasno sjećaju tih dana – Milo Đukanović je u Vladinom domu tada i zvanično stupio na dužnost predsjednika Crne Gore, a sve se dogodilo po raskolu unutar jedinstvene Demokratske partije socijalista.
U oktobru 1997, Đukanović je pobijedio Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora. No, Bulatović je imao više glasova u prvom. Sami izbori, ipak, bili su mnogo više od opredjeljivanja za predsjednika – jer, dok je Đukanovićevo krilo DPS-a uveliko pravilo otklon od Beograda, Bulatovićevo je i dalje bespogovrno slijedilo Slobodana Miloševića.
Po izborima, Bulatović je tvrdio kako su bili pokradeni, okupljale su se njegove pristalice u Podgorici, a sve je kulminiralo pokušajem upada u Vladu 14. januara, spaljivanjem automobila po ulicama, pri čemu je uveden i policijski čas. Organi reda uspjeli su da uspostave mir u gradu. Te događaje pamtimo i kao najnasilnije demonstracije u novijoj istoriji Crne Gore.
7“Bez ravnopravnosti Crne Gore sve je manje Jugoslavije”
Dan kasnije, u Vladinom domu bilo je svečano. Na Đukanovićevu inauguraciju stigli su predstavnici republičkog vrha, oko 50 država, ali i svi bitniji opozicionari iz Srbije – od Zorana Đinđića, preko Vuka Draškovića, Vesne Pešić, Dragoljuba Mićunovića, Mileta Isakova, Jožefa Kase i Nenada Čanka, pa sve do Vojislava Šešelja.
„Bez ravnopravne države Crne Gore imaćemo još manje Savezne Republike Jugoslavije. Mnogi ne žele da shvate ili ne razumiju da je pitanje crnogorske državnosti i ravnopravnosti Crne Gore u jugoslovenskoj federaciji uveliko prevazišlo moći odlučivanja bilo kojeg pojedinca u Crnoj Gori ili van nje“, poručio je tada Đukanović.
Aktuelna državna kriza, dodao je, nije kriza Crne Gore, već kriza savezne države.
„Mi tu krizu nijesmo ničim izazvali. Srpski narod i Srbija u čitavoj svojoj istoriji nijesu imali, niti imaju iskrenijeg i pouzdanijeg prijatelja od Crne Gore“, dodao je on.
Đukanoviću su tih dana stizale brojne čestitke gotovo sa svih zapadnih adresa, iz dijaspore ali i – iz vrha bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska.
Zanimljivo je osvrnuti se i na izjave pojedinih srpskih opozicionih lidera sa Cetinja, koje 'pamte' arhive agencijskih vijesti.
Đinđić: Ako ne znate koliko je ovo važno, pogledajte koliko se Milošević nervira
Lider ondašnje Demokratske stranke Zoran Đinđić kazao je kako je inauguracija „mnogo više od proglašenja“, te da je u pitanju „signal novog političkog vremena i novog svježeg vjetra koji duva na Balkanu“.
„Napori koji se čine iz Beograda da se to onemogući pokazuju koliko je to važno. Ako ne znate koliko je to važno, onda pogledajte koliko se Slobodan Milošević nervira. Siguran sam da demokratizacija, koja kreće iz Crne Gore, stabilizuje Jugoslaviju, a da je nedemokratski odnosi ugrožavaju“, rekao je on na Cetinju.
Šešelj: Došao sam iako smo protivnici
Iako smo politički protivnici, došao sam na inauguraciju, poručio je čelnik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj, govoreći da na taj način treba da funkcionišu i suprotstavljene strane u Crnoj Gori.
„Žao mi je što je juče došlo do nemira u Podgorici, što ima povrijeđenih, SRS je uradila sve što je mogla da se stišaju tenzije. Stvari se rješavaju izborima, a ne uličnim sukobima“, naglasio je on.
Na inauguraciji u Vladinom domu, bili su diplomatski predstavnici Albanije, Alžira, Australije, Austrije, Belgije, Bjelorusije, Bugarske, Češke, Egipta, diplomatske misije Evropske unije, Finske, Francuske, Gane, Grčke, Gvineje, Holandije, Hrvatske, Indije, Irana, Italije, Izraela, Japana, Kanade, Kipra, Konga, Kube, Mađarske, Makedonije, Meksika, Mjanmara, Nigerije, Norveške, Njemačke, Poljske, Portugala, Sjedinjenih Američkih Država, Slovačke, Španije, Šri Lanke, Švajcarske, Švedske, Turske, Ukrajine, Vatikana, Velike Britanije i Zimbabvea. Ambasador Rusije tada je poslao telegram, pošto je iz privatnih razloga bio spriječen da doputuje na Cetinje.
Teško je sjetiti se i kada je neki politički događaj u Crnoj Gori izazvao toliko pažnje medija. Na Cetijju je tog dana bilo oko 200 novinara i snimatelja, pri čemu su izvještače poslali i BBC, CNN, RAI, AFP, Reuters, Times, Tass, Vashington Post, te njemački, finski, mađarski, hrvatski, slovenački, bosansko-hercegovački i makedonski javni servisi.
