Kao što znate, MUZEOLOGIJA je naučna disciplina o kojoj se inače dugo raspravljalo da li se uopšte može svrstati u iste, jer za razliku od egzaktnih nauka dozvoljava mogućnost da mnoge stvari budu tretirane “ovako ili onako”, zavisno od nečijeg "stručnog viđenja". Ipak, na kraju je “priznata” i donekle standardizovana, u civilizovanim sredinama naravno, namećući niz pravila bez kojih muzejska djelatnost jednostavno ne može postojati.
Za razliku od muzeologije, MUZEOLAGIJA je autohtoni domaći nekulturni patent i krajnje nenaučna nedisciplina, duboko i tradicionalno ukorijenjena u našoj mučnoj, samoživoj, samodovoljnoj ili samociljnoj muzejskoj praksi, nakaradnom mentalitetu i zlim društvenim navikama. Prvi njeni izdanci javili su se čim je pokrenuto pitanje odgovornosti prema uništavanju crnogorske kulturne baštine, pogotovo u vrijeme kada je masovno raznošenje muzejskih predmeta iz čistog hira i lukrativnih razloga postalo previše evidentno da bi se moglo sakriti.
Kad se jednom konac otpara, onda ide sve dalje, međutim, javno pričati o zločinu prema crnogorskoj kulturi, odnosno muzejskim fondovima i raskubanju predmeta bitnih ne zbog njihove materjalne vrijednosti, nego zbog istorijske i identitetske informacije koju nose, odavno je u "pravovjernim" državnim krugovima označeno kao "jeres", koju je poželjno eliminisati, a ako to iz nekih razloga nije moguće izvesti, onda treba smanjiti na najmanju moguću mjeru. Tako je od komunističkih vremena. Jer, bitniji su "javni imidž" zasnovan na, u principu, lažnom moralu politikanata, medijskih pozera i ostale društvene grinje, uz partijsku solidarnost i "ne talasaj" direktivu, nego objektivnost, tamo neki identitet i istorijsko trajanje tamo nas, svih na gomilu.
Tako je muzeolagija potisnula muzeologiju i nametnula se kao imperativ, poduprta učmalom tehnokratijom "iz oblasti kulture", koja je decenijama brinula jedino o sebi i samo nominalno i deklarativno "štitila" što je dugima bez problema institucionalno dopuštala da destregavaju, pa su zato, pored ostalog, još 2004. i aprila 2012. u zvaničnim "inspekcijskim nalazima" Ministarstva kulture osvanule epohalne tvrdnje da su "obavljene revizije muzejskih fondova"! U aprilu 2012. se tvrdilo da je to bilo "prije donošenja nove regulative iz muzejske djelatnosti 2010". Ura, povika okupljena masa!Naravno, to je bila još jedna u nizu laži (faksimile sam objavio prošle godine na ovom portalu), ali ko te pita kad im je moglo biti. Zato smo tu đe smo.
Što se tiče "Državne komisije" i njenog "izvještaja" donešenog na jedanaestu godišnjicu od početka "prve i istorijske muzejske revizije", od početka nijesam imao iluzija da će saopštiti punu informaciju o muzejskim manjkovima. Muljalo se predugo, u izvještajima revizionih komisija (sve ih imam) bilo je mnogo kontradikcija. Nešto su napokon morali reći, pa su smandrljali ono najprikladnije. Poseban "šmek" mistifikaciji o "zvaničnoj istini" i stvarnom statusu ove, kako će se pokazati, službeno "specifične" grupe sa pravima ali bez odgovarajućih obaveza, prožete mamama koje kontrolišu kćerke raspoređene u revizione komisije, dao je negativan odgovor Državnog tužilaštva na moju krivičnu prijavu povodom "izuzimanja bitnih činjenica" iz službenih spisa i "zloupotrebe službenog položaja" od strane članova Državne komisije. Kao što vjerovatno znate, na konferenciji za štampu prošle godine rekli su da je nestalo 130 predmeta iz Umjetničkog i Etnografskog muzeja i "da su sve informacije koje cirkulišu u medijima neosnovane". Sada je i tim povodom drugačija priča.
S druge strane, u obrazloženju Tužilaštva, koje je za "vjerovali ili ne", navedeno je da (dobro obratite pažnju), Državna komisija, koju je imenovala Vlada, "nije službeno lice", pozivanjem na čl. 142 KZ CG, jer članovi komisije "nijesu funkcioneri", pa samim tim ne mogu biti odgovorni za zloupotrebu službenog položaja, što im se stavlja na teret.
Nakon ovoga sam puna tri dana u nevjerici bio konsterniran i bezazeknut, pa sam se u bunilu obratio Višem tužilaštvu pitanjem: Kako to da takva "Državna komisija" može vršiti nadzor službene radnje zvane "revizija fondova", u državnoj instituciji Narodni muzej, ako nije službeno lice, i kako to da "nema službenu odgovornost" bez obzira na to što njeni članovi nijesu funkcioneri, pošto je upravo Članom 142. stav 3. tačka 4. KZCG predviđeno da se "službenim licem" smatra "i drugo lice koje obavlja službene dužnosti na osnovu zakona, propisa donijetih na osnovu zakona, ugovora ili arbitražnog sporazuma, kao i lice kojem je faktički povjereno vršenje pojedinih službenih dužnosti i poslova"?
Prepuštam vašoj mašti odgovor Višeg tužilaštva. Oni su baš kreativni. Uostalom, Vlada u raspuštanju raspustila je ovu "državnu" i službeno-neslužbenu ekipu, nakon obavljenog "službenog" posla, ili možda "neslužbenog", pojma nemam, koji što se mene tiče ima vrijednost koliko i promaja. Zato ću se istim problemom pozabaviti u narednom periodu, čim dođe do smjene u Ministarstvu kulture. Sad imam vremena do mile volje, a i argumenata.
Čim sam uzeo da pregledam tabele "završnog izvještaja" bilo mi je jasno da je mnogo šta od onog što je od pronađene muzejske dokumentacije predato, poslužilo samo kao informacija koju treba izbjeći. Tako, primjera radi, iako je u prethodni izvještaj ušla informacija o "nedostajućoj registraturnoj građi za 1986.", (iz vremena poplave, na koju su se često pozivali kao uzrok nedaća), kao i izjašnjenje odgovornog lica da je to tačno i da se ista odnosi na moguće 500 do 1500 dokumenata, zavisno od broja nedostajućih fascikli, ovdje o tome nema ni riječi. Jer, problem se "izgubio" krajem prošle godine tako što Komisija za reviziju dokumentacije time nije htjela da se bakće, niti da daje procjene, iako se radi o istoj vrsti građe iz koje potiče sva decenijama nedostajuća muzejska dokumentacija. Rezultat je, dakle, "pojela maca".
Maca je pojela i desetak topova, o kojima sam već objavio sve raspoložive podatke, od popisa do ugovora o poklonu, koji je potpisao bivši direktor Rako Vujošević. Istina, u završni izvještaj Istorijskog muzeja, koji sam dobio na osnovu pristupa informacijama, navedeno je da nedostaju jedna haubica i jedan brdski top, prijavljeni Tužilaštvu još 2018. godine, ali nijesam siguran da su ni to na kraju uveli u manjak. Isto se odnosi na tridesetak komada naoružanja iz II svjetskog rata, koje je otuđeno ili preinačeno, o čemu postoji dosje bivšeg načelnika cetinjske Udbe Đoka Maslovarića.
U završnom izvještaju nema ništa ni o 5000 dokumenata muzeja NOB, o kojima je dosje sa pratećom informacijom i reversima ostavio takođe Rako Vujošević. Međutim, Državnoj komisiji reversi, kao pravna forma koja obavezuje na vraćanje preuzetog, nijesu bili važni. Vjerovatno ih je dojmio "nadahnuti stav" revizione komisije Istorijskog muzeja, intoniran u stilu "Plamenih zora", da je bez obzira na Vujoševićeve tvrdnje sav pomenuti materjal "država poklonila", kao i da je jedan dio "uzet iz Državnog arhiva", a ne Muzeja... Vjerovatno je iz istog razloga država svojevremeno zadužila Sava Vukmanovića da dokumenta vrati u muzej.
Da su barem izvršili reviziju tog materjala, da znamo koliko je očuvano ... Ali ništa. Tehnički gledano, proces revizije nije ni završen, jer nije izvršena revizija muzejskog materjala u Manastirskoj riznici.
Nedostaje i dosta etnografskog namještaja, preko "20 stolovača i tronožaca", za čiji prevoz bi trebao kamion. Nema iz Umjetničkog muzeja ni slika i skulptura poznatih autora, što tamošnja ekipa naziva "incidentom".
Konačno, "eksperti" su i priču o muzeju počeli "s polovine", ne od Državnog muzeja Crne Gore, koji je osnovan 1896. i tokom Prvog svjetskog rata opljačkan od strane Austrougara, o čemu sam već pisao (i ne samo ja, a radi se o preko 10.000 knjiga i rariteta, kao što su Oktoih, Psaltir iz štamparije Crnojevića, trofejno oružje Vojnog muzeja sl.), već od pljačke dvorskog posuđa 1919. i osnivanja Državnog muzeja Kraljevine Jugoslavije u bivšem Nikolinom dvoru, na Cetinju kao centru Zetske banovine, a ne pravno i politički ukinute Crne Gore.
Ali, nije da baš sve ne valja. Dobro je da su makar konstatovali tragično stanje u Njegoševom muzeju, što se "vuče" od 2009. godine. Međutim, suvoparne brojke same po sebi ništa ne objašnjavaju. Nedostaje, pored ostalog, "Prepis Gorskog vijenca iz 1846, pisan starom ortografijom", dio legata Đuka Sredanovića, preko 120, a ne 111 litografija i bakroreza Anastasa Jovanovića, Slavikove skice Biljarde ... Nema ni Njegoševog originalnog namještaja iz Biljarde, a ni onog iz Njegoševe kuće na Njegušima, koji je više puta popisan. U Biljardi fali preko 300 kulturnih dobara.
Po dokumentima, ali ne i reviziji, fali i Njegoševa fotelja pod "starim brojem 304", međutim imali su milosti da konstatuju nestanak pečata guvernadura Radonjića, koje su imenovali "četiri pečata".
Istini za volju, danas Biljarda ima više namještaja nego ikad, i to onog koji je donešen iz dvorskog depoa, smještenog u podrumu ove zgrade, gdje je jedan direktor naknadno ustanovio impozantni WC za turističke potrebe, čime je dati prostor priveo odgovarajućoj namjeni. Zato je i "soba knjaza Danila" dobila originalni kineski namještaj iz druge polovine prošlog vijeka, vjerovatno opet zbog knjaževog afiniteta prema dinastiji "Ping-pong".
A i čitav Narodni muzej, sudeći prema "završnom izvještaju" raspolaže sa preko 65.000 predmeta, što je trebalo da se "uklopi" u statistike Raka Vujoševića iz 1979. godine, da je još tada ustanova raspolagala sa oko 62.000 predmeta. Jedina "kvakica" u kalkulaciji "Državne komisije" je da se u njegovom spisku ne pominje "20.000 vizit karti i praznih tabaka", koje je reviziona komisija Dvora prikazala kao "novu zbirku kancelarijskog materjala". Umjesto toga, Vujošević pominje oko 8000 jedinica filatelije, od koje danas ima otprilike nešto oko trećina i što-šta drugo i veoma konkretno. Ali, o ovome je dalje bespredmetno pričati, sve dok se revizija ne pokrene ponovo. Zato, doviđenja "revizionistima" i "do novog Ministarstva kulture".
I još nešto, mislim da će u vremenu koje dolazi svaka stvar naći svoju mjeru, pa i "službena odgovornost".
