U Crnoj Gori na djelu su politike istorije, što je jedno od najmoćnijih oružja, a sve to vješto koristi predsjednik Skupštine Andrija Mandić, ocijenio je u razgovoru za Pobjedu Aleksandar Musić, politički konsultant i politikolog.
Kako je kazao, Mandić lukavo ubrizgava istoriju u konkretne poteze, a to se ogleda u govoru koji je održao u Kamniškoj Bistrici „da bi proparazitirao na kolektivnoj traumi Srba“. Za to vrijeme, prema riječima Musića, Crna Gora nema snage u opoziciji koje mogu promijeniti društveni pravac, pa samim tim, kako kaže, trenutna njena strategija vodi u još pet godina ničega.
Musić smatra da je nedostatak ozbiljne reakcije predsjednika i premijera na glorifikaciju četničkih vojvoda od strane crkvenih velikodostojnika zapravo odraz čistog straha.
- Što se tiče Spajića i Milatovića, razlog zašto ćute u ovakvim neugodnim situacijama je strah. Čisti strah. Naime, lom epoha i odsudne razlike između pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića i Joanikija Mićovića duboke su, a između ostalog se ogledaju i u tome što je pokojni Radović imao autoritet u nemalom dijelu društva i ko god bi ulazio u polemiku s njim birao bi riječi, no nije bilo straha, nije bilo paralize, dok Mićović na raspolaganju ima upravo to - rašireni strah, prećutnu kulturu nezamjeranja. On to zna i vješto koristi da bi proširio svoj manevarski prostor, naveo je sagovornik Pobjede.
Razgovor započinjemo u trenutku kada je aktuelna tema dodjele Trinaestojulske nagrade. Šta nam imena nagrađenih govore o današnjoj Crnoj Gori?
MUSIĆ: Radi se o ratu za simbole, zaposjedanju simboličkih tačaka crnogorske državnosti od 2006. naovamo. To je ujedno i odgovor na pitanje kako to da osoba koja prezire 13. jul uopšte želi primiti Trinaestojulsku nagradu, želi je baš zato što je prezire. Zato što je može imati. Zato što joj je očišćen put do nje. Ipak, portal Borba je dobro namirisao da zbog nebranjivih činjenica u konkretnom slučaju ovakve stvari njihovim favoritima nanose više štete nego koristi te suptilno poručio da se od svega odustane. Predsjednik Skupštine je ipak nastavio s dodjelom, čime je percepcijski proklizao – dodjeljuje nagradu kompromitovanoj osobi za upitno djelo dok građani gutaju suzavac i primaju udarce pendrecima, čime se ispod umivenog lica počelo nazirati ono izvorno, radikalsko. Slika koja će se urezati. Mandić je toga sada svjestan i kada bi mogao vratiti vrijeme unazad – drugačije bi odigrao ovu situaciju, natjerao bi Bećira Vukovića da se sam povuče.
Interesantno je da groteskne elemente cijele priče nisu otkrili oni koji primaju platu za to, izabrani predstavnici građana, nego harfistkinja koja je istražila situaciju. Ponovo se pokazuje potentnost crnogorskog civilnog društva, a impotentnost crnogorske politike. Nagrada se daje spornoj osobi za knjigu za koju je do zadnjeg bilo nejasno postoji li, a šef žirija je danilovgradski funkcioner jedne od vladajućih stranaka (PES). Za svaku opozicionu političku snagu s pulsom to bi bili ziceri samo takvi. Ne i ovdje. Nadalje, neki članovi žirija su zabrljali, a onda se galamom vadili, a bilo je tu i prvo glasne ćutnje i pomalo zakašnjele reakcije nekih od prijašnjih vedeta te nagrade, ali i iskrene protestne terenske energije građana. Toliko se dubinskoga u crnogorskom društvu prelomilo i ocrtalo na ovom događaju.
Ne tako davno crkveni velikodostojnici takođe su izazvali revolt dijela javnosti veličanjem četničkih vojvoda Pavla Đurišića i Draže Mihailovića. Jesu li reakcije najvažnijih državnih zvaničnika vrijedne pomena?
MUSIĆ: Na djelu su tzv. politike istorije. Naime, priča o tome da je istorija ono što se dogodilo – priča je za naivne. Ona je jedno od najmoćnijih oružja u politici, slika istorije koju progurate vaš je direktni saveznik u sadašnjosti. Nešto prošlo, nešto mrtvo, kroji sadašnje i živo. I tu leži razlog zašto predsjednik Skupštine radi ono što radi. Njegov govor u Kamniškoj Bistrici ogledni je primjer koliko se toga može lukavo ubrizgati u navodno puko obilježavanje stradanja – Mandić zabašurenom kvazilegalističkom pričom o „JvuO“ (namjerno ne koristeći pojam četnici) gura tu formaciju kao tobože regularnu i tragičnu stranu istorije (lukavo ignorišući činjenicu da je vrhovni vođa te vojske Petar II Karađorđević devet mjeseci prije toga istima naredio staviti se pod NOVJ), navodeći stradalnike iz „Crne Gore, Boke, Sandžaka“ po navici mrvi krovni pojam Crne Gore, uvodi sliku Donje Gradine da bi proparazitirao na kolektivnoj traumi Srba – a ignoriše da su se snage koje oplakuje povlačile sa snagama strukture odgovorne za Donju Gradinu. Radi se o nišnoj ideološkoj materiji, ne bih isključio da tu ima i savjetovanja sa strane. Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće da je u Crnoj Gori bilo demokratskog suočavanja s događajima s kraja i po završetku Drugog svjetskog rata. Kada se nešto gura pod tepih, bez suočavanja, to prije ili poslije eksplodira i to na otrovan način. Propuštena prilika za odavanje počasti istinskim civilnim žrtvama postaje gorivo za savremenu destrukciju. To je ono što se sada zbiva.
Tako ratni zločinac i saveznik ustaša Pavle Đurišić postaje tragično pala figura „bratoubilačkog rata“, a Draža Mihailović, koji se četiri godine bavio antipartizanskim, a ne antifašističkim ratom, aminovao sve što Đurišić i Đujić i rade, sarađivao s Nedićem, primao od njega i Njemaca oružje, a potkraj rata slao emisare (Đukić, Brašić) Paveliću postaje „prvi antifašista Evrope“. Istovremeno se oni drugi, koji nisu po volji, optužuju da su „ustaše“. To su politike istorije u izvedbi. Bijelo postaje crno, noć postaje dan. Ako se zna kako to odigrati. Što se tiče Spajića i Milatovića, razlog zašto ćute u ovakvim neugodnim situacijama je, strah. Čisti strah. Naime, lom epoha i odsudne razlike između pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića i Joanikija Mićovića duboke su, a između ostalog se ogledaju i u tome što je pokojni Radović imao autoritet u nemalom dijelu društva i ko god bi ulazio u polemiku s njim birao bi riječi, no nije bilo straha, nije bilo paralize, dok Mićović na raspolaganju ima upravo to - rašireni strah, prećutnu kulturu nezamjeranja. On to zna i vješto koristi da bi proširio svoj manevarski prostor. Izgubljenost i nesnalaženje druge strane sve ovo cementira, ona ne shvata da zgražanjem i recitovanjem glupavih moralističkih pjesmica kojima je istekao rok trajanja nema ni promil šanse pobijediti u ovakvom sofisticiranom kulturnom, narativnom i simboličkom ratu.
Aktuelne su glasine o prekompoziciji vlasti, koju navodno zagovaraju pojedine diplomatske adrese. Koliko u svemu ovome ima istine i realnih mogućnosti?
MUSIĆ: Neki diplomatski krugovi lobiraju za takvu rekonfiguraciju parlamentarne većine, no ovdje možda leži zamka. Ako se pogleda pet godina unazad, uvijek neko opoziciji baci udicu, ona se na nju ulovi, od svega na kraju nema ništa, a u međuvremenu spali vrijeme koje nema - kombinacija s Abazovićem u kojoj ih je Abazović preveslao, umoljavanje Spajiću pa ljutnja nakon odbijanja, nadanje u Milatovića u Podgorici pa implozija te priče u posljednjem trenutku, pumpanje očekivanja pred nikšićke izbore pa hladni tuš i sad, najnovije, priča o „evropskoj vladi“. Bespomoćno plutanje od situacije do situacije, nada, razočaranje, robovanje događajima umjesto stvaranje događaja, a izgubljeno dragocjeno vrijeme za korjenitu regeneraciju. Naravno, nije isključeno da u nekom trenutku dođe do takve rekonfiguracije većine, no u teoriji se i sve ovo prije navedeno moglo dogoditi, a nije. I tako u krug. Čini mi se da se dugoročno upravo suprotno događa, a to je da su stranci sve indiferentniji prema Mandiću. Od priče o crvenim linijama preko sadašnje ćutnje možda idemo ka situaciji u kojoj će on biti potpuno legalizovan, ako već i nije. Ne treba zaboraviti i otkud to dolazi. S jedne strane, Mandić je kapilarna društvena snaga koju je sve teže ignorisati pa se normalizuje, a s druge strane svako zapadno popuštanje režimu u susjednoj državi i pravljenje kombinacija s njima direktno se prevodi u popuštanje Mandiću u Crnoj Gori. Sumirano, u 2025. nema milosti i poklona, vlast se mora znati uzeti, dovesti sve druge pred gotov čin.
Ima li Crna Gora uopšte dostojnu i ozbiljnu opoziciju koja bi mogla uzdrmati vlast, bilo uz pomoć sa strane ili bez nje - na izborima?
MUSIĆ: Kako stvari stoje trenutno, ako ćemo iskreno, i ne baš. Naime, snaga i izgledi bilo koje opozicije za buduću pobjedu u bilo kojoj državi mjere se u tome koliko ona može uticati na atmosferu u društvu bez direktnih alata vlasti, koliko može progurati svojih istina, svojih slika, svojih tema, svojih kriterijuma, koliko pritiska na vlast može stvoriti, koliko razdora u redove vlasti može unijeti, koliko talasa u društvu može proizvesti, koliko straha može nametnuti. Neka svako sudi vidi li šta od toga u crnogorskom slučaju. Neki kažu da se đeca vlasti bačena u opoziciju ne znaju boriti i bitnije, ne znaju pobijediti. Ima časnih ljudi, ima zdravih načela, ima individualnog talenta i pomaka poput Budve (zdrava saradnja Crnogoraca i crnogorskih Srba nasuprot DB-ovskom podvaljivanju otrova etničkih kavgi), no nema strategije i nema kreative za tektonske poduhvate. Jezik je čas agresivan čas otuđen od realiteta, ispaljuju se fraze i frazice koje novim generacijama ne znače ništa, biraju se teme koje se ne mogu ili ne znaju iznijeti i zato se napadi na Mandića i Spajića od njih odbijaju kao od teflona, barata se virtuelnim postocima koji se prevode u tačno 0% vlasti. Poređenja radi, kada se pogledaju situacije u Hrvatskoj ili Sloveniji u kojima bi snažne stranke koje su bile dugo na vlasti izgubile izbore, one bi u opoziciji grizle, profilisale bi 5-10 imena, pokrenule 4-5medija, realizovale 50-ak terenskih akcija, povezale se s desetinama organizacija, inicijativa, ne bi dale disati vlasti, učinile bi im život nepodnošljivim, i ubrzo bi se vratile na vlast. U Crnoj Gori toga nema ni u tragovima. Pet godina izgubljeno je u nadi da će se vlast nekako dogoditi, pet godina prosutih ni u što. Naravno, može se dogoditi nešto naglo, neka brza izmjena u vlasti, no strategija koja se svodi samo na nadu u to znači još pet godina ničega.
Da li je priča o isključivanju ZBCG iz vlasti logična u trenutku kada lider koalicije Andrija Mandić, čini se, vrlo dobro upravlja situacijom i na domaćem i na međunarodnom planu?
MUSIĆ: Priča o isključivanju zasad nije logična jer trenutna raspodjela troškova i koristi favorizuje trenutnu većinu. Spajić se bavi evropskim putem, investicijama i međudržavnim sporazumima te ignoriše ideološko, Demokrate se bave iscrpljivanjem svojih sinekura do krajnjih granica, a Mandić uparuje dubinske sinekure i inteligentne ideološke zahvate – makroigru. Ako se tome doda benevolentni (ili nedovoljno ispriječeni) strani element – sluti da će ova većina opstati, iako neki funkcioneri PES-a pokušavaju, doduše stidljivo, napraviti otklon od Mandića. Takođe, nezavisno o događajima u susjednoj državi, valja biti oprezan pri proricanju Mandićeve budućnosti – rezultati u Nikšiću pokazali su da je specifično ideološko korijenje pušteno i ne zavisi više samo o tome hoće li režim u susjednoj državi opstati. Dugoročni rad se isplatio. Mandić je prešao put od fatalne koljenice u Kristalu i suđenja za pokušaj državnog udara do prošlomjesečne kolumne u National Interestu, američkom visokoprofilnom političkom časopisu. Jasno je da iza toga stoje finansije i lobistički napori van Crne Gore, koji su mu često i dani/spušteni bez da ga se uvijek pita. No, ne stoji samo to. Tu je i nešto njegovog iskustva, lukavstva i organizacije. Ono čega nema na onim stranama koje bi trebalo da ga pobijede.
Crna Gora je nedavno zatvorila tek jedno poglavlje u pregovorima sa EU. Euforije nije manjkalo među državnim zvaničnicima, uprkos činjenici da je učinjeno daleko manje od najavljenog. Uveliko se priča o drugoj polovini 2026. kada će, kako vlast govori, biti završeni pregovori i zatvorena sva poglavlja. Koliko je, imajući u vidu sporu dinamiku države u ovom procesu, to uopšte realno?
MUSIĆ: Svjedočićemo situaciji u kojoj u drugoj polovini 2026. neće biti zatvorena sva poglavlja, no biće novih pomaka na evropskom putu. Istovremeno, ništa od ovoga neće promijeniti dva, čini se trajna obilježja crnogorskog evropskog puta, proces koji je više karijerni podijum vlasti i opozicije, pri čemu i dalje niko građanima Crne Gore, običnim ljudima, ne objašnjava benefite EU za njih, nego je sve svedeno na dosadnu, neokolonijalnu priču o poglavljima u maniru pokvarenog džuboksa, te činjenicu da bi se vrlo lako moglo dogoditi da Crna Gora dobaci do EU, ali potpuno razvaljena iznutra, zatrovanih odnosa i s veto-igračima izvan same Crne Gore. EU može dati okvir, no ne može osigurati ozdravljenje društva. Sadržaj je ključan. U trenutku kada uđe u EU, što je sadržaj Crne Gore? Kakvi su odnosi između nacija i između ljudi? Kakva je struktura ekonomije, proizvodi li se išta više dodatne vrijednosti, inovira li se? Koji je nivo povjerenja u društvu? Postoji li nada? Rađa li se više ljudi no što umire? Kakav je sastav društvene elite? Kako je najslabijima u društvu? To su ključna pitanja.
U susjednoj Srbiji nastavljaju se studentski protesti koji su naglo skrenuli udesno. Da li je sve to povod da Vučić osigura opstanak na vlasti na krilima ugušene energije kojoj su se radovali mnogi i u Crnoj Gori?
MUSIĆ: Mnoga tumačenja srpskih protesta (i njihovih najnovijih elemenata) koja su se mogla čuti u Crnoj Gori (a i neka u Hrvatskoj) promašila su bit, iz nekoliko razloga. Prvi je taj da onaj ko se lako očara, lako se i razočara. Drugi je taj da se pred tamošnje protestante postavljaju nerealna, neprirodna očekivanja – očekuje se da ideološki budu na liniji onih marginalnih pojava koje su katkad „rado viđeni gosti“ u „regionu“, a u Srbiji (a i drugdje) su politički nebitni, tamošnjem režimu katkad čak i korisni idioti u odnosu na koje on sebe lako oslikava nacionalnim. Treći, ključni razlog, uvijek imati na umu meritum, prirodu režima protiv kojeg se studenti bore. Mladi ljudi se bore protiv režima čiji čelnik rasprodaje zemlju i zdravlje građana Srbije bivajući sluga stranim interesima, koji se kalio na pokličima 100 muslimana za jednog Srbina, koji je iz podruma izvukao i legalizovao razne šljivančanine, kapetane dragane, bokane i slične utvare, režima koji je mladoj djevojci slomio vilicu, a onda oslobodio one koji su to izvršili, režima koji se godinama u gušenju društvenog nezadovoljstva služio brigadama batinaša koje su predvodile osobe koje su mljele druge ljude. Zamjerati svisoka nešto nekome ko se bori protiv toga je neukusno. Mladim ljudima ne treba uskraćivati nacionalni osjećaj ili nametati krivicu, tek tada prijeti opasnost da nacionalno pređe u patologiju. Hoće li nacionalni osjećaj ove generacije na kraju biti zdrav, poluzdrav, nezdrav ili toksičan vrijeme će pokazati, no unaprijed paranoisati bezveze je. Ostaje činjenica da su studenti jedini dosad raskrinkali i načeli tri stuba na kojima je režim počivao. Prvi stub je propagandni monopol na nacionalno. Studenti su pokazali da režim prijeti, galami i srbuje, a istovremeno uništava Srbiju. Drugi stub je ekonomski model u kojem se sirotinji daju mrvice sa stola, a obilno se hrani nova klasa superbogataša. Studenti su pokazali da taj model, čiji je ključni element sistemska korupcija - doslovno ubija. I najzad, treći stub – uništili su lični brend čelnika režima, Aleksandra Vučića, koji je uvijek stajao osjetno bolje od svoje stranke. Natjeravši ga u paniku i defanzivu, pokazali su da se boji, da se ne usudi raspisati izbore (što je uvijek radio kad bi mu zagustilo), jer zna da bi ih prvi put, uza sve izborne mahinacije, izgubio.
Istovremeno, nemam nikakve iluzije da dio onih koji protestuju (ili ih vode) ne pršti od ljubavi prema Crnoj Gori, blago rečeno. No, ako ćemo iskreno – koga briga? Crna Gora mora brinuti za sebe, osnažiti sama sebe, a ne očekivati tuđu milost ili ukomirano obnavljati propalu Jugoslaviju. Odnosi u susjedstvu zasnovani na čistim računima, korektnom postupanju, čak i suzdržanosti, bez (lažnog) bratimljenja i bez (prave) mržnje, bili bi zdravije i održivije rješenje od učitavanja želja i jeftine patetike.
