Andrija Mandić nije u očima Beograda postao manje vrijedan nakon podrške slanju crnogorskih vojnika u misiju pomoći Ukrajini, a na površinske i površne medijske trzaje ne treba nasjedati, već gledati korijen.
Tako politikolog i politički analitičar Aleksandar Musić komentariše reakciju Aleksandru Vučiću bliskih osoba i medija nakon što je crnogorski parliament usvojio odluku u upućivanju vojnika u NATO misiju u Njemačkoj, gdje će pomagati u obuci ukrajinskih oružanih snaga, što je, između ostalih, podržala Nova srpska demokratija (NSD).
U međuvremenu, Mandić, prema riječima Musića, u Americi “dovršava projekat pranja svog imidža na Zapadu i ide mu odlično”.
Podsjećamo, nakon niza manipulativnih medijskih interpretacija o odlasku crnogorskih vojnika u Ukrajinu, poruku za Mandića imao je i bivši potpredsjednik Vlade Srbije i Vučićev blizak saradnik Aleksandar Vulin, rekavši kako “srbi po potrebi građane šalju da ginu u Ukrajinu”.
- Nisu poslanicima ove srpske partije prijetili ni kamom ni jamom, ne bi im uveli sankcije, vladajuća koalicija se ne bi raspala. Možda bi im neka ambasada uskratila poziv na koktel, Mandić bi možda bio zamijenjen, a u Briselu bi im upisali jedan minus. Sigurno su neki Srbi u Crnoj Gori činili i bjednije izbore ali ne mogu da se sjetim koje - glasila je poruka Vulina.
Odbrana rusofilskog imidža Vučića
Ovu izjavu, koja Mandića zatiče u posjeti Sjedinjenim Američkim Državama, Musić vidi kao potez koji “učvršćuje (kvazi)rusofilski imidž Vučića”.
- Vulin ima svoju jasno definiranu ulogu u ekosistemu Vučićevog režima - on je tu poput kućnog ljubimca na lancu, koji se po potrebi malo pusti da urla za unutarnjopolitičku upotrebu, no lojalnost mu nije u Moskvi, nije nikad ni bila, nego je na Banjici, kod Vučića. Primjera radi - Vulin je tobože „proruski“, Zorana Mihajlović je tobože „proamerička“, a ni jedno ni drugo nisu ništa od toga – nego samo servisiraju Vučića - kaže Musić, napominjući da stvarni cilj nije “raniti” Mandića.
Kako navodi, Vučić i Knežević su u osjetno boljim odnosima nego Mandić i Knežević i Mandić i Vučić.
- No nije privatno to koje odlučuje – interes SNS duboke države, neo - crnorukaške strukture za rastućim uticajem u Crnoj Gori toliko je snažan da je tu privatno nebitno, u svim ključnim situacijama to je jedna, jedinstvena i uigrana vertikala gdje privatne čarke znače malo ili ništa. Nadalje, ni Mandiću ni Kneževiću se u Beogradu ne sudi po pitanjima stavova prema Ukrajini, Rusiji, Americi, ekonomiji, kulturi, tehnologiji itd. nego samo i isključivo prema njihovu sluganstvu, njihovoj poslušnosti, a tu dosad nisu iznevjerili - smatra Musić.
On napominje i da je nelogično da Beograd dijelu svoje ekspoziture u Crnoj Gori zamjera eventualno omekšavanje stavova prema Ukrajini, kad je, kako kaže, i sam Vučić opstanak svog režima, kupovao rekordnim isporukama granata Ukrajini “dok je (kvazi)rusofilski urlao prema van ispod žita”.
U tom kontekstu, po mišljenju Musića, neće neće do raskola unutar ZBCG, jer, kako kaže, oni dijele gotovo isto biračko tijelo.
- Mandić je možda nijansu više klerikalan, Knežević je nijansu više boljševički i imaju istog gospodara. U tom smislu u svakom osjetljivom i presudnom trenutku, u svakoj „biti ili ne biti“ situaciji biće jedno, monolit, nezavisno o svojim ličnim, odnosima i mikro-ambicijama. Zapamtite, uvijek valja gledati što se radi, a ne što se govori. Gledati djela i dubinu, tektoniku, a ne riječi, zastave i simbole. Dnevno i nominalno izjašnjavanje je manje bitno, stare balkanske interesne igre su te koje su ključne - smatra on.
Mandić juri proboj u američku administraciju
Musić ističe kako Mandić ”zna gdje je, na kraju dana, moć i milost - na Zapadu.”
- Posjetom SAD-u on dovršava projekt pranja svog imidža na Zapadu i ide mu odlično. Na kontaktima u SAD-u radilo se neko vrijeme, očito počelo davati plodove kolumnom u časopisu National Interest, a sada sebi, povezujući se s američkim židovskim organizacijama u trenucima kada je Izrael predmet snažne kritike – Mandić kupuje buduću reputaciju i zatvara ideološke bokove, navodi sagovornik našeg lista.
Dodaje da će te organizacije to znati cijeniti, kao i “one koji su u najtežim trenucima bili uz njih i vratiće višestruko”.
- Sljedeći cilj mu je kontaktima direktno prodrijeti u samu američku administraciju, ako već i nije. A kada mu negdje oko izbora 2027. (a tada će on možda biti i u ulozi mandatara) neki od protivnika spomene Rusiju, Đurišića ili državni udar – on će samo pokazati svoje nove prijatelje i odmahnuti rukom. Njegovi mu birači to neće zamjeriti, za njih će unutar zemlje imati stare poruke, SPC je uvijek tu za njega, a za dovršetak vanjske „legalizacije“ – priča se malo drugačija priča - navodi Musić.
Procrnogorska strana ništa ne shvata
On napominje kako Mandićevu taktiku procrnogorska struja uopšte ne shvata.
- Zato i nastavljaju recitovati istu priču od prije 10 godina misleći da nešto postižu, da to neko čuje - kazao je.
Kako dodaje, sve to se od Mandića odbija kao od teflona.
- Tu je naravno savjetnica Mandića, gospođa Nina Ofner-Bokan, čija je uloga vrlo, vrlo zanimljiva. Sve ovo treba promatrati i u kontekstu Dodikovog dogovora sa Amerikancima – dogovora kojim je sebi kupio slobodu i spasio svoju ogromnu privatnu imovinu, kratkoročno smanjio pritisak na entitet RS, a dugoročno nepovratno ranio i utopio entitet RS, zajedno sa Vučićem koji radi još snažniji zapadni zaokret, dobro znajući da mu je to jedini način kupiti nešto vremena, ostati u stranoj milosti s obzirom na studentska kretanja u zemlji. Rusija se nastavlja sramotiti u Ukrajini, a na Balkanu u ovom trenutku ostaje prisutna više u površnoj rusofiliji i anti-zapadnom grču masa, a sve manje u konkretnoj poluzi na terenu kroz ljude i procese. Zapad je taj koji je za tzv. ove prostore uvijek bio ključan – i u dobrom i u lošem, ističe Musić.
Botun je primjer vanjskog hranjenja unutrašnje nestabilnosti
Komentarišući protivljenje Milana Kneževića izgradnju kolektora u Botunu, Musić kaže da je u pitanju “puno šire bojište”.
- Na kraju se svodi na to hoće li Crna Gora u EU ući slobodna ili okovana, u kavezu. Saga s kolektorom jedan je u nizu primjera i priča vanjskog hranjenja unutrašnje nestabilnosti. Imate spoj legitimnog lokalnog nezadovoljstva i perfidnog mešetarenja izvana, domaćeg problema i stranog interesa, spoj organskog i vještačkog, podstaknutog. Primjer je to usporavanja europskog puta, ne nužno i zaustavljanja istoga - kaže Musić.
Dodaje da je primarni cilj da se “permanentno stvarati nestabilnost, haos, unositi razdor, pretvarati svako pitanje u trakavicu oko koje se ljudi mjesecima i godinama svađaju i mrze.”
- Ono što treba shvatiti u odnosu SNS režima prema Crnoj Gori kada je riječ o EU – njemu nije nužno prioritet potpuno zaustaviti evropski put Crne Gore. Usporiti ga svakako, no prioritet svih prioriteta jeste promijeniti sadržaj Crne Gore. To mijenjanje sadržaja čak može biti i kompatibilno s ulaskom u EU (nije „ili-ili“) jer je bit tog nauma situacija u kojoj Crna Gora ako i ulazi u EU - ulazi uništena iznutra, sa slabim, zakrvljenim i nepovjerljivim društvom, društveno četnizirana, ekonomski razvaljena, ulazi kao ljuštura i žetončić u nekoj vrsti podređenog (utješnog) položaja u široj i većoj kombinaciji vodećih europskih država sa SNS režimom - dodaje Musić.
Kada se, kako kaže, nekoj državi promijeni unutarnji sadržaj, postaje nebitno čega je ona nominalno član.
- Ulazak u članstvo tada je tek birokratski čin i ništa više, a članstvo lijepo upakovano ropstvo i ništa više. To je najopasniji scenarijo i njega trebaju biti svjesni svi koji žele dobro Crnoj Gori. Ponavljam – zaboravite stare 2D kategorije, igra se danas igra na jednoj daleko perfidnijoj i za Crnu Goru kudikamo opasnijoj razini - zaključuje Musić.
