I ta riječ - kompromitacija - zajednički je imenitelj onoga što je Slučajni Predsjednik govorio.
Nećemo se, naravno, zadržavati na njegovom prilično skromnom vokabularu i elementarnim gramatičkim greškama. Nedostatak elokvencije - na koju su nas, bez obzira na neizbježne nijanse i vrijednosne razlike bila navikla sva tri Milatovićeva prethodnika - Bulatović, Vujanović, Đukanović - je teško ne zapaziti. Milatović se muči dok priča. Fond riječi je mali, pa mnogo toga izrečenog zvuči suvoparno, čak i onda kada se Njegova Ekselencija trudi da poentira. Uzalud - sve je ravno i monotono, odnosno dramatično i uzbuđujuće kao, recimo, zvuk miješalice za beton.
“Predsjednik svih građana”, kako očigledno voli sebe da predstavlja, svojim stavovima i komentarima je, još jednom, potvrdio da to nije i da nikada neće ni biti.
Na stranu i to što je - sasvim neprikladno i nespojivo sa funkcijom Predsjednika - sinoć glasno razmišljao što bi on i kako da je mandatar. Predsjednik je tu, po Ustavu, da dâ mandat za sastav vlade onoj osobi koja mu donese potpise podrške većine u Skupštini. Milatović je to, izgleda, zaboravio, odnosno - još nije naučio, pa se, u sred razgovora, pretvorio u ozlojeđenog potpredsjednika Pokreta “Evropa sad!” (PES), koji “svim građanima” govori ono što je, kao partijski funkcioner, trebalo i morao da kaže na Glavnom odboru PES. A to je ozbiljan faul, prvenstveno prema ustavnoj funkciji i obavezama Predsjednika Države.
Drugi “detalj” je njegov politički stav da bi u vladu, da se on pita, trebalo da uđu ZBCG i URA. Time je g. Milatović, pred svima nama kao svjedocima, potvrdio dvije stvari: da poslušno slijedi interese i stavove Srbije i Aleksandra Vučića i da su mostovi unutar same PES spaljeni. Tikva je pukla, mnogo ranije nego što su se i najoptimističniji nadali.
90Od sinoć je i definitivno jasno. Ili će nadvladati Spajić, ili će Spajića ukloniti Milatović. U svakom slučaju - što god da se dogodi u narednim sedmicama i mjesecima - PES je značajno oslabljen. Od njihovog trijumfalizma “ostali su samo dugmići”. Od čudotvornog ekonomskog programa - živi bili, pa vidjeli. Sa naglaskom na “živi”. (Uzgred: možete li, poslije ovoga, zamisliti saradnju, to jest, još bolje, kohabitaciju Premijera i Predsjednika?)
Treći segment - možda ne i najznačajniji u datom kontekstu - predstavlja Milatovićeva “elaboracija” o vanjskoj politici i diplomatiji. I tu su stvari jasne: Milatović ne zna, pa ne umije da reče. Ili obrnuto - ne kaže što i kako treba, jer ne zna.
Saglasićemo se, naravno, sa njegovom konstatacijom da je stanje u našoj diplomatiji vrlo teško. Mogao je Predsjednik slobodno da kaže: vlada haos i potpuni nerad i mrtvilo. Razlozi za to su jasni - mada ih Milatović ne smije i ne umije pomenuti: tzv. “profesionalizacija” je potpuna farsa i sprdnja; novi kadrovi su, pardon, potouno nespremni i uglavnom neznalice za taj posao; a od starih je u službi ostalo nekoliko aparatčika (neki su blizu penzije), koji se sada, post festum, diče i lažu i sebe i druge kako su se “oduvijek borili protiv DPS” - baš oni koji su bili najvjernije ... sluge. Nomina odiosa sunt - mada je lako provjeriti koga su avgustovske vlasti sačuvale, a koga su sve nezakonto unaprijeđivale, i po nekoliko puta. I zašto su to uradile. Naravno, i predsjednik Milatović bi sada mogao odgovoriti: to je bilo prisutno i u staroj vlasti. I bio bi, konačno, u pravu.
Ali, Njegova Ekselencija gospodin Milatović to neće reći, već će svoje učešće na predstojećem Godišnjem zasijedanju Generalne Skupštine posvetiti lobiranju da Crna Gora postane (nestalna, naravno) članica Savjeta bezbjednosti UN. Narod bi kazao da je žaba viđela konje đe se kuju, pa je i ona digla nogu ...
Da ne bude zabune: nije ovdje žaba Crna Gora, već njena nekompetentna i sopstvenoj državi nelojalna vlast, koja nema vanjsku politiku, koju ne interesuje euro-antlantizam, koja se višestruko kompromitovala, i u regionu, i šire. Takva Crna Gora me može dobiti podršku da bude u Savjetu bezbjednosti. Možda to šef delegacije Milatović zna. A možda mu je to neko i vrlo tanke ekipe savjetnika preporučio da kaže. Jer - dobro zvuči. Svakako bolje od vožnje bicikla Njujorkom, ili od neozbiljnih nastupa samog Mikatovića u Briselu ...
Bilo kako bilo, i taj segment nastupa Predsjednika je potvrdio opšti utisak: pristrasno, iz pozicije ličnih i političkih interesa, koji nemaju veze sa funkcijom koju obnaša. Isprazno i sa frazama koje, na njegovu žalost, tempom i “uvjerljivošću” kojim ih izgovara - djeluju potpuno bezlično.
A biti prazan i bezličan i iznositi stavove koji su samo repeticija onoga što šef druge države i njegove službe, mediji i crkva govore i rade - velika je muka. To jest najveća, jer je Slučaj doveo Jakova Milatovića na visine za koje čovjek ipak mora biti spreman i naredan. A naš aktuelni predsjednik to nije, čak i ako na trenutak zamislimo da je zaista lojalan zemlji koju, po Ustavu, formalno predstavlja.
