Nastavak izborne reforme treba da prati javna rasprava, koja bi bila sprovedena u razumnom vremenskom intervalu, imajući u vidu da će biti razmatrana pitanja od javnog značaja koja se tiču svakog birača, smatra predsjednik Državne izborne komisije Nikola Mugoša.
On je, u intervjuu Pobjedi, kazao da je preostalo još mnogo segmenata izbornog sistema koje je potrebno unaprijediti i upodobiti međunarodnim izbornim standardima.
Brojne preporuke ODIHR-a i drugih međunarodnih i domaćih organizacija ostaju neispunjene, a Mugoša naglašava da je za pravno efektuiranje dosadašnjih izmjena potrebno da izborna reforma bude istinski sveobuhvatna, odnosno da obuhvati sve ono što je notirano kao sporno u više prethodnih izbornih ciklusa.
“Upravo će izbor Centralne izborne komisije, koji će uslijediti, biti prvi test da li će implementacija pratiti ciljeve definisane normama”, kazao je Mugoša.
0Kako objašnjavate ključne novine usvojene do sada u okviru izborne reforme i na koji način one unapređuju transparentnost i povjerenje u izbore?
Mugoša: Izmjenama izbornog zakona učinjeni su značajni iskoraci kada je u pitanju depolitizacija i profesionalizacija izborne administracije. Takođe, kvote za manje zastupljeni pol na listama su uvećane sa 30 na 40 odsto i uvedena je i zaštitna norma kojom je definisano da se među svaka tri kandidata na listi mora nalaziti najmanje jedna žena da bi lista bila potvrđena. Cilj ove norme trebalo je da bude ostvaren u parlamentarnom životu, pa je moje očekivanje da će veći broj žena biti ne samo na listama već i u poslaničkim klupama.
Nedavnim izmjenama zakona definisan je i jedinstveni dan održavanja lokalnih izbora što za cilj treba da ima političku stabilnost, a to je bila višegodišnja preporuka međunarodnih partnera. Ipak, preostalo je još mnogo segmenata izbornog sistema koje je potrebno unaprijediti i upodobiti međunarodnim izbornim standardima. Očekujem da će Odbor zadržati dinamiku koju je imao tokom ljetnjih mjeseci kako bi bilo iole izgledno da će ovaj ambiciozni zadatak biti ostvarljiv do kraja godine. Nažalost, brojne preporuke ODIHR-a i drugih međunarodnih i domaćih organizacija ostaju neispunjene, a da bi i dosadašnje izmjene mogle da se pravno efektuiraju potrebno je da izborna reforma bude istinski sveobuhvatna, odnosno da obuhvati sve ono što je notirano kao sporno u više prethodnih izbornih ciklusa.
Takođe, vjerujem da nastavak izborne reforme treba da prati i javna rasprava koja treba da bude sprovedena u razumnom vremenskom intervalu imajući u vidu da će biti raspravljana pitanja od javnog značaja koja se tiču svakog birača.
Hoće li i u kojoj mjeri Centralna izborna komisija, čije se formiranje očekuje, biti spremna da sprovede predviđene reforme?
Mugoša: Može se reći da je prva faza izborne reforme donijela najznačajnije promjene po pitanju sastava i nadležnosti ovog najznačajnijeg izbornog tijela. Naime, za razliku od dosadašnjeg dominantno političkog modela, Centralna izborna komisija koncipirana je kao depolitizovana i profesionalizovana, te je broj članova smanjen sa 11 na pet, uključujući predsjednika.
Značajno je da su uspostavljeni mjerljivi kriterijumi kada je u pitanju izbor kandidata i to ne samo povodom potrebnog formalnog obrazovanja i godina radnog iskustva, već i u odnosu na uže kriterijume koji se odnose na iskustvo u raznim aspektima izbornog procesa. Takođe, predviđeno je utvrđivanje jedinstvene liste kandidata za članove CIK-a koja mora biti predložena sa najmanje četiri od pet članova komisije za izbor članova CIK koja, kao stručno tijelo, nadležnom odboru treba da uputi prijedlog koji Odbor ne može korigovati.
Ovako definisano zakonsko rješenje treba da pruži garancije da će prilikom izbora novih članova princip zasluga biti ključan. Upravo će izbor CIK, koji će uslijediti, biti prvi test da li će implementacija pratiti ciljeve definisane normama. Značajne izmjene učinjene su i na srednjem nivou izborne administracije, odnosno opštinskim izbornim komisijama koje su djelimično depolitizovane.
Naime, predsjednik opštinske izborne komisije neće moći biti pripadnik političke partije, OIK će imati i dva člana, po jednog ispred vlasti i opozicije, dok će funkciju sekretara OIK-a obavljati sekretar nadležne skupštine opštine. Ono što je takođe bitno je i činjenica da će ubuduće CIK birati OIK te da će moći i da je razriješi, kao i da preuzme njene nadležnosti prilikom održavanja svih izbora što do sada nije bio slučaj. Ovakvo rješenje treba da unaprijedi i profesionalnu odgovornost članova OIK, što je do sada u pojedinim slučajevima izostajalo u znatnoj mjeri.
Šta je urađeno u dijelu digitalizacije izbornog procesa i obuke izborne administracije?
Mugoša: U dosadašnjem radu Odbora nije tretirano pitanje digitalizacije izbornog procesa, kao i eventualna izmjena sistema elektronske identifikacije birača. Sistem elektronske identifikacije birača, kada je uveden, nosio je, kao i svaka novina, određeni nivo skepse, naročito u laičkoj javnosti. Ta bojazan primarno se odnosila na sumnju da li će birački odbori moći da odgovore ovoj promjeni i kvalitetno odgovore zadatku.
Ono što je ključno bilo u ovom procesu je pravovremena i sveobuhvatna edukacija koja je targetirala birače i članove biračkih odbora. Deset godina nakon početka implementacije ovog sistema jasno je da je njime povećano povjerenje u izborni proces o čemu govore i istraživanja javnog mnjenja. Ipak, uređaji za elektronsku identifikaciju nabavljeni su prije više od deset godina što se u IT kontekstu tretira kao značajan protok vremena. U odnosu na nove trendove digitalizacije izbornih procesa možda treba razmisliti i u pravcu unapređenja ovog aspekta izbornog procesa. Vjerujem da će i ovo pitanje biti predmet rada Odbora.
Crna Gora, kao mali elektorat od oko 540.000 birača i oko 1.200 biračkih mjesta, ne bi bila zahtjevna za realizaciju unaprijeđenih IT mehanizama glasanja. Digitalizacija izbornog procesa treba da doprinese većoj transparentnosti, kontroli, brzini obrade rezultata i uopšte povjerenju u izborni proces. U savremenom digitalnom okruženju, a naročito u sistemima koji nužno funkcionišu upotrebom interneta, postoje i realne prijetnje koje se ozbiljno moraju uzeti u obzir prilikom razmatranja ovog pitanja, a odnose se na potencijalne hakerske napade i ono što se u izbornoj terminologiji zove „miješanje trećih strana“.
U tom smislu, pristalica sam digitalizacije, ali smatram da je od izuzetne važnosti da se prilikom glasanja zadrži i „pisani trag“, odnosno opipljivi dokaz glasanja kao nesporni dokaz u slučaju bilo kakve sumnje u odnosu na rezultat. Ako se Crna Gora odluči za digitalizaciju izbornog procesa potrebno je pripremiti infrastrukturu, ali i obezbijediti dovoljne ljudske reusrse koji adekvatno mogu odgovoriti potencijalnim sajber prijetnjama. Dinamična kretanja u digitalizaciji izbora u potpunosti su promijenila okruženje i kontekst u kojem se sprovede uvodeći sve veću upotrebu vještačke inteligencije, ali i relativno nove prijetnje distribucijom deepfake sadržaja, automatizovanih botova i algoritama itd.
Prilikom nedavnog boravka u posmatračkoj misiji u Norveškoj, u organizaciji Misije OEBS-a u Crnoj Gori, imao sam priliku da se upoznam i na koji način ova zemlja koristi izborne tehnologije. Naime, u Norveškoj se prilikom brojanja glasačkih listića primjenjuje manuelno brojanje, a nakon njega digitalizovano na način da uređaji registruju broj skeniranih glasačkih listića, te ovi podaci treba da se poklapaju ili se u suprotnom postupak brojanja ponavlja. Čini se da je ovaj primjer iz uporedne prakse dobar način kombinacije konvencionalnih i modernih zbornih tehnika koje služe većem povjerenju u izborni proces kao ključnoj vrijednosti demokratskih i fer izbora.
Na koji način bi valjalo riješiti proglašenje izbornih lista, naročito korišćenja principa afirmativne akcije, ali i svih pitanja koja prethode potvrđivanju lista?
Mugoša: Iako bi se moglo očekivati da pitanje proglašenja izbornih lista bude tehničko, koje ne nosi značajnije komplikacije u praksi, dosadašnje iskustvo pokazuje da i u ovom dijelu postoji prostor za unapređenje. Kao prethodno pitanje u odnosu na ovu temu potrebno je razmotriti opravdanost i svrsishodnost važeće zakonske odredbe kojom je propisano da kandidati za predsjednika Crne Gore treba da prikupe najmanje 1,5 odsto potpisa od ukupnog broja birača kako bi kandidatura bila potvrđena.
Ovako visok procenat čini se neusklađenim sa međunarodnim izbornim standardima i može djelovati odvraćajuće u pogledu korišćenja pasivnog biračkog prava, naročitio za kandidate bez partijske infrastrukture. Podsjetiću da i Kodeks dobre prakse u izbornim pitanjima Venecijanske komisije navodi da izborni zakon ne treba da zahtijeva više od jedan odsto potpisa birača u izbornoj jedinici. Ako se u obzir uzme i dugogodišnja preporuka ODIHR da treba ukinuti ograničenje da birač potpisom može podržati samo jednu listu odnosno kandidata, jasno je da se navedeni procenat čini više nego restriktivnim.
Usko vezano za ovo je i pitanje regulisanja drugog kruga predsjedničkih izbora čiji razni aspekti važećim izbornim zakonodavstvom ostaju neregulisani. DIK se tokom izbora 2023. godine suočio sa ovim pitanjem, te se po mišljenju javnosti dobro snašao ciljno tumačeći zakon, a time i stvarajući praksu koja može biti dobar osnov za buduća zakonska rješenja, jer pravna praznina se ipak najadekvatnije rješava zakonskim normama.
Tokom iste godine bilo je i pokušaja kompromitacije pitanja afirmativne akcije, što znači da druga faza izborne reforme treba da obuhvati i ovo pitanje. Vidljiva i kontinuirana slabost svakog izbornog procesa ogleda se u zloupotrebi potpisa birača. Iako je ovo pitanje dobilo značajnu pažnju javnosti, prije svega angažovanjem nevladinog sektora, pokazalo se da važeći pravni okvir nije adekvatan da počinioci zloupotreba budu sankcionisani. U tom smislu u odnosu na ovo pitanje treba preciznije definisati odgovornost i podnosilaca izbornih lista i lica koja prikupljaju potpise.
Da li je realno očekivati da se do kraja godine ovaj proces u potpunosti okonča, s obzirom da je i dalje otvoreno pitanje sređivanja biračkog spiska?
Mugoša: Naravno da će biti zahtjevno do kraja godine izmijeniti sve ono što je do sada identifikovano kao sporno u izbornom zakonu. Pitanje izborne reforme je uvijek pitanje političkog dogovora odnosno postojanja izborne volje. Ipak, julske izmjene izbornog zakona pratile su paralelno i vruće političke teme, ali su ipak izmjene zakona izglasane. Ta činjenica ohrabruje i nadam se da ćemo i tokom jeseni imati mjerljiv napredak. Napominjem da je preostalo mnogo pitanja o kojima treba otvoriti javnu diskusiju.
Jedno od njih je svakako i pitanje otvorenih izbornih lista. Osim ovog segmenta, koji bi suštinski mogao da utiče na naš izborni sistem, tu je i niz pitanja koja zaslužuju pažnju, a među kojima je najkompleksnije pitanje biračkog spiska. Jedno od najvažnijih pitanja je i unapređenje prava osoba sa invaliditetom u izbornom procesu, naročito u kontekstu samostalnog glasanja i pristupačnosti biračkih mjesta, što je preduslov dostojanstvenog učešća u izbornom procesu koji svaki građanin nedvosmisleno treba da uživa.
Kao tema svakako ostaje pitanje zaštite biračkog prava, transparentnosti rada institucija, razloga za ponavljanje izbora, statusa i prava posmatrača u izbornom postupku, medijskog predstavljanja u izbornoj kampanji, kao i cijeli niz pitanja tehničke prirode koja i te kako mogu uticati na regularnost izbora.
