Međutim, imenovanje Injac izaziva ozbiljna pitanja – ne zbog njenih formalnih kvalifikacija, već zbog ranijih javnih nastupa koji dovode u sumnju njenu spremnost da zastupa državne interese s jasnim i odlučnim stavovima, posebno u kriznim momentima.
Podsjetimo, Olivera Injac je kao ministarka odbrane Crne Gore, u februaru 2022. godine, u jeku napetosti pred rusku invaziju na Ukrajinu, na pitanje novinara o stavu u odnosu na grupisanje ruskih trupa na ukrajinskoj granici,odgovorila:
"Dolazim iz male zemlje, Crne Gore, i to je pitanje za nekog ko dolazi sa Zapada…”
Dodala je:
“Nadam se da će sve biti OK.”
Ova izjava – izrečena svega nekoliko dana uoči invazije – odražavala je ne samo nedostatak jasne političke vizije, već i zabrinjavajuću spremnost da se nacionalna odgovornost i glas zemlje članice NATO relativizuju i prepuštaju “nekome sa Zapada”.
Upravo taj “Zapad” čiji je Crna Gora formalno dio od 2017. godine, očekuje da saveznici imaju artikulisan stav, makar on bio u duhu diplomatije. U trenutku kada se Evropa suočavala sa najozbiljnijim bezbjednosnim izazovom još od Hladnog rata, tadašnja ministarka odbrane odbacila je sopstvenu ulogu i ostavila utisak političarke bez jasnog stava.
Zato se s punim pravom postavlja pitanje – hoće li Olivera Injac sada, kao ambasadorka, u kritičnim momentima ponovo ćutati i “nadati se da će sve biti OK”? Ili će ovog puta pokazati da zna i može da vodi ozbiljnu diplomatsku politiku, bez povlačenja pred sopstvenom nesigurnošću?
U vremenu kada Crna Gora pokušava da konsoliduje vanjsku politiku, obnovi povjerenje partnera i pokaže da je ozbiljan član evroatlantske zajednice, slanje predstavnika koji relativizuju osnovne bezbjednosne izazove djeluje kao opasan luksuz.
Možda dolazimo iz male zemlje – ali male zemlje često glasnije govore, ako ih predstavljaju ljudi s jasnim uvjerenjima.
Zemlje poput Luksemburga, Letonije, Estonije,su upravo kroz diplomatiju i sjajne diplomate “nadomještale”male brojke kad su stanovništvo i pivršina države u pitanju. Sve te države su veoma jasno odlučile da upravo diplomatija i ljudi budu njihovo glavno "oružje" na putu razvoja i pripadnosti jedinstvenom sistemu vrijednosti i razvijenom svijetu.
