„To je most koji su izgradili ljudi koji su imali industrijsku revoluciju, ljudi s brdima ugljena i pećima u kojima možete rastopiti bojni brod“, napisao je jednom autor bestselera Bil Brajson o mostu teškom 50.000 tona u luci u Sidneju.
„To je sjajan most“, rekao je.
Zajedno sa obližnjom operom i monolitom Uluru, ova upečatljiva građevina sa osam saobraćajnih traka takođe je jedna od najpoznatijih australijskih znamenitosti.
Iako je lučki most star 90 godina, njegov je dizajn bezvremenski lijep, a danas je i glavna saobraćajna arterija i motiv mnogih razglednica.
Dan 19. mart 1932. bio je veliki događaj za Australiju, kada je most otvoren uz veliku pompu. Nekih 750.000 ljudi okupilo se kako bi se čudilo poduhvatu i prošetalo po prvi put.
Nakon sedam godina izgradnje, most je konačno pripao “čovjeku sa ulice”.
Filmske role zabilježile su gomile ljudi kako se probijaju na most.
Opasni građevinski radovi, poginulo 16 radnika
Oko 1.600 ljudi bilo je uključeno u opasne građevinske radove na vrtoglavim visinama, a tokom projekta je umrlo 16 graditelja.
“Svakog su dana ti ljudi išli na most, išli su istim putem kao što vojnik ide u bitku, ne znajući hoće li sići živi ili ne”, rekao je tada upravnik gradilišta Lorens Enis.
Ali bilo je to vrijeme Velike depresije, svaki posao je bio tražen.
“Vješalica za kapute” – tako ga od milja nazivaju stanovnici Sidneja. Poređenje je možda donekle pogrešno, s obzirom na to da se ne radi o žičanoj i savitljivoj konstrukciji. Ali što se tiče cjelokupnog oblika, svakako pristaje.
S rasponom od 503 metra i dalje je jedan od najdužih lučnih mostova na svijetu koji povezuje centar grada sa sjevernim predgrađima.
To je takođe jedna od rijetkih svjetskih nacionalnih znamenitosti na koje se može popeti, a od 1998. godine oni koji se ne boje visine čak su se mogli popeti na luk do visine od 134 metra.
Ali, prizor je nezaboravan i sa zemlje, pogotovo ako se luci prvi put približavate iz Kraljevskog botaničkog vrta ili trajektom.
Bijeli krovovi opere blistaju na suncu, iza njih se nad plavom vodom uzdiže most. Ta genijalna arhitektonska ideja danas je jedna od najljepših i najtraženijih pozadina za selfije na svijetu.
“Opera je sjajno zdanje i ne želim joj ništa oduzeti, ali moje srce pripada mostu u luci”, napisao je Bil Brajson u posveti Australiji, “U suncem izgorjeloj zemlji”.
Znamenost možda nije tako svečana poput opere, kaže, ali je daleko dominantnija: “Možete ga vidjeti iz svakog kutka grada, kako se uvlači u okvir iz najčudnijih uglova, poput rođaka koji želi da se pojavi na svakom snimku”.
Građevinski radovi započeli su 1925, a tokom sljedećih nekoliko godina ručno je zategnuto šest miliona šrafova. U avgustu 1930. konačno je došlo vrijeme da se luk zatvori.
Uključujući rampe, most je dugačak 1.150 metara i širok 50 metara. Radnim danom gotovo 200.000 automobila putuje iz jednog dijela grada u drugi kroz osam traka.
Tu su i dvije željezničke pruge i staze za pješake i bicikliste. Godine 2004. konstrukcija je čak dospjela u Ginisovu knjigu rekorda – kao najširi most dugog raspona na svijetu.
Jednom godišnje most postaje globalni spektakl kada se dočekuje nova godina u Australiji s jednim od najspektakularnijih vatrometa na planeti.
Početkom 2018. još jedan simbol Australije nenajavljeno je posjetio most kad je iznenada na njega,nešto prije zore, doskakutao mali kengur.
Zbog malog močvarnog valabija, koji je prešao svih osam saobraćajnih traka, nekoliko je policijskih vozila blokiralo saobraćaj kako bi ovog torbara uklonili s mosta.
