Iako je krvoprolića znatno manje, nego za vrijeme njihove prve vladavine od 1996. do 2001. godine, politika talibana suštiniski je ostala ista, te je za samo 30 dana unazadila decenijsku borbu Avganistanaca i potpuno ih izolovala od ostatka svijeta.
Već u prvim danima nakon pada glavnog grada, svijet su obišle fotografije mudžahedina koji na svakom ćošku Kabula stoje sa kalašnjikovima u ruci, žene sa burkama kako štetaju ulicama isključivo uz mušku pratnju i očajne rijeke ljudi koji pokušavaju da se probiju do aerodroma kako bi uspjeli da se ukrcaju u vojne avione za evakuaciju.
Ni mjesec dana kasnije, slike koje dolaze iz Kabula nisu mnogo drugačije. Glavna razlika je što gužvi na aerodromu više nema, jer je rok za evakuaciju davno prošao. Sada talibanska vlast pokušava da uspostavi komercijalne letove, ali oni su i dalje samo lokalnog karaktera.
Danas niko u Avganistanu više ne može da podigne novca koliko želi, već postoje nedjeljni limiti koji stvaraju ogormne redove pred bankomatima. Cilj ove odluke je da se spriječi napuštanje Avganistana.
Što se fizičkog ograničenja slobode tiče najugroženiji su novinari, zatim oni koji su sarađivali sa prošlom vladom ili međunarodnim organizacijama. Tako smo nekoliko puta imali priliku da gledamo kako talibani upadaju u TV emisije koje se emituju uživo i tako praktično preotimaju program, u kome zatim pričaju bajke, vjerovatno namijenjene međunarodnoj zajednici.
Medije su ovoga puta odlučili da iskoriste i u svrhu demonstracije nadmoći, te se rado fotografišu kako se baškare u vilama iz kojih su bivši avganistanski vojni zavničnici pobjegli glavom bez obzira.
Kada su shvatili da im Amerika i druge velike sile na sve ovo ćute, riješili su da odu korak dalje, najprije organizujući „sahranu“ svih velikih sila (osim Rusije) koje su decenijama unazad pokušavale da osvoje Avganistan. Tako su u improvizovanim sanducima prekrivenim zastavama „ležale“ SAD, Francuske, Velika Britanija i NATO.
Ubrzo su se na društvenim mrežama pojavili snimci kako guraju ljude u gepeke na sred ulice, vješajući ljude na helikoptere, demonstracije razbijaju pretjeranim nasiljem, hapse i tuku novinare koji o njima izvještavaju, a neki su platili i glavom. Među njima je i Rohulah Azizij, brat bivšeg potpredsjednika Avganistana Amruha Saleha.
Prava žena više ne postoje
Iako su prije formiranja vlade, 7. septembra, talibanski zvaničnici obećavali da će u njoj učestvovati i žene, njima nije povjeren nijedan resor. Postoje informacije da su mnoge žene otpuštene sa radnih mjesta.
One trenutno mogu samo da studiraju, obučene u crnu abaju u grupama odvojenim od mušakaraca ili da rade u zdravstvu. Sve ostalo im je zabranjeno. Zbog toga su mnoge hrabre Avganistanke izašle na ulice na proteste upskos strahu od nasilja. Zabilježeno je i da su na jednom od protesta talibani pucali na učesnice, koristili suzavac i biber sprej.
Ne prezaju ni od smrtne presude. Bivšu policajku, Banu Negar tukli su do smrti pred njenom djecom. Ona je u tom trenutku bila trudna. Iako talibani negiraju da se to dogodilo, tri anonimna svjedoka, potvrdila su navedenu informaciju BBC-u.
Avganistanci u potrazi za novim domom
Do sada je više od 180.000 ljudi, najčešće teretnim vojnim avionima, napustilo Avganistan. Hiljade njih danima je spavalo pred vratima aerodroma u Kabulu, čak i nakon što je 26. avgusta ISIS-K, lokalni ogranak Islamske države, poslao bombaše samoubice u masu. Stradalo je više od 110 ljudi, ali već dan nakon eksplozije, hiljade očajnih Avganistanaca bilo je na kapijama aerodroma.
Oni koji su uspjeli da odu, evakuisani su u okolne zemlje, ali i Veliku Britaniju, SAD, Kanadu, Austriju, Njemačku, Francusku, Australiju Švajcarsku, Tursku, Sjevernu Makedoniju, Kosovo i Albaniju, koje su se obavezale da će primiti od nekoliko hiljada do nekoliko desetina hiljada izbjeglica iz Avganistana.
Iako je aerodrom zatvoren, mnogi i dalje pokušavaju da pobjegnu, strahujući da će nakon nedavnog pada Pandžšira, pokrajine koja je najduže pružala otpor, njihova vladavina biti još brutalnija.
