Komentar

Komentar

Mit o jednom dezerteru kao atentatoru na Anta Pavelića

Da bi sklonili od javnosti kompromitujuće činjenice o saradnji četnika i ustaša, ideolozi ,,nove četničke misli“ promijenili su ugao gledanja na ulogu četnika u Drugom svjetskom ratu. Tumače je iz pozicije slijepoga miša, naglavačke. To demonstriraju na primjeru Blagoja Jovovića, kojemu je namijenjena uloga simbola cijeloga četničkoga pokreta. Mit o njemu kao ,,srpskom junaku i osvetniku“ treba da zakloni saradnju četnika i ustaša i zločinačku suštinu ,,Jugoslovenske vojske u otadžbini“.

Mit o jednom dezerteru kao atentatoru na Anta Pavelića Foto: UGC
Stevo Vučinić
Stevo VučinićAutor
PobjedaIzvor

Vlasti Srbije oboljele od imperijalnoga mentaliteta i kompleksa primitivne superiornosti godinama podrivaju ustavni poredak Crne Gore i sanjaju njenu ponovnu aneksiju.

Prvo su tokom predizborne kampanje 2020. godine digle na noge crnogorsku petu kolonu, EU, SAD, Rusiju, cijelu Srbiju, Republiku Srpsku i Srpsku crkvu da bi joj slomile ustavni poredak, što im je pošlo za rukom. A onda su pokrenule kampanju da preoblikuju tumačenje prošlosti. Konstruišu mitove o antifašizmu četničkih šovinista, koji su tokom Drugog svjetskoga rata utvrđivali okupacioni poredak i o četnicima kao osvetnicima za ustaške zločine nad Srbima. Jer su im njihovi ideološki nasljednici oslonac u slamanju suvereniteta Crne Gore i treba ih opremiti humanim i moralnim osobinama.

DEZERTER-JUNAK

Pa su jednu moralno problematičnu ličnost, Blagoja Jovovića, koji je u septembru 1944. godine dezertirao i brodom pobjegao u Italiju, kasnije u Argentinu, temeljem njegove nedokumentovane izjave, oglasili atentatorom na ustaškog poglavnika Anta Pavelića, u Buenos Airesu 1957. godine.

Tako je jedan četnik, ukriven u ulozi člana delegacije, inače predvođene njegovim rođakom Jakovom Jovovićem, koja je, vele, trebalo da uspostavi vezu sa saveznicima u Italiji, na prepreden način, kao i njegov rođak, dezertirao iz bjelopavlićke četničke brigade, ostavljajući ratne drugove na milost i nemilost partizanima, na koncu posthumno proglašen nacionalnim herojem i ,,srpskim osvetnikom“. 

Za razliku od četničkih vojvoda Petra Baćovića i Vojislava Lukačevića, koji su sličnim povodom, u maju 1944. godine, s beranskoga aerodroma, savezničkim avionom otputovali u Italiju i London, da bi se već u julu vratili u svoju jedinicu i s njom podijelili sudbinu 1945. godine.

Toliko o ovoj četvorici istaknutih četnika.

ČETNICI KAO SAVEZNICI USTAŠA

Red je da ukažemo na neke činjenice koje kompromituju četnike kao ustaške saveznike.

Ukupno 8.500 četnika iz Bosne je od polovine juna 1942. do marta 1943. godine priznalo vrhovništvo NDH i Pavelića kao poglavnika i potpisalo sporazum o zajedničkom djelovanju, o čemu dokumentovano pišu V. Vukelić i V. Šumanović u knjizi ,,Četničke postrojbe u službi Nezavisne države Hrvatske“.

Njih su ustaške vlasti držale saborcima. To su Vukašin Marčetić sa Manjače sa 500 ljudi, Rade Radić sa 2.500 odreda Borje, pop Savo Božić sa 1.200 četnika Trebavskog odreda, Cvijetin Todić sa Ozrena sa 2.500 četnika, Golub Mitrović iz Zenice sa 1.200, Radoje Kosorić s Rogatičkim odredom od 200 ljudi, Uroš Drenović sa odredom ,,Petar Kočić“ od 300 ljudi i Medački odred sa 200 četnika.

Inače, mnošto Srba, umjesto službe u ,,Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini“, izabrali su službu i visoke položaje u NDH-u. Član predśedništva Hrvatskog državnog sabora bio je dr Savo Besarović, a članovi dr Svetislav Šumanović, bivši vice-ban Hrvatske i Slavonije i predśednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba i njegov prijatelj Uroš Doder. Ministar bez portfelja bio je apotekar Ljubomir Pantić iz Bijeljine. Đuro Grujić je bio glavar Glavnoga stožera HOS-a.

Generali su bili Fedor Dragojlov, od 1943. do kraja 1944. bio je zapovjednik Hrvatske vojske. Potom generali Jovan Iskrić, Mihajlo Lukić, Miroslav Opačić, Dušan Palčić, Milan Desović i vazduhoplovni generali Đuro Dragičević i Milan Uzelac.

I samim koncem rata četnici su sarađivali sa ustašama. 

Draža Mihailović je 22. i 24. aprila 1944. godine slao dvije delegacije, koje su predvodili generali Svetomir Đukić i Miodrag Damjanović, kod poglavnika Ante Pavelića da se s njim dogovore o ,,uništenju četničke grupacije Pavla Đurišića“, tvrdi četnički publicista Mihailo P. Minić. Đurišič se oglušio o Dražinu naredbu da se sa crnogorskim četnicima zaputi u Srbiju i povede rat protiv partizana.

Temeljem dogovora sa Sekulom Drljevićem iz Doboja, Pavle Đurišić mu je ostavio jedinice, dok je on, sa oko 150 četničkih oficira i političkih rukovodilaca, krenuo da odstupa prema Austriji, što im ne služi na čast. Jer su ostavili vojsku na milost i nemilost i krenuli da spašavaju sopstvenu glavu.

DOGOVOR PAVELIĆA I DRAŽE MIHAILOVIĆA

Drljević je 17. aprila 1945. godine, posredstvom kurira koji je sustigao Pavla s pratnjom, poručio da treba da se vrati kod vojske, jer mu je prolaz preko NDH slobodan. Pa je Pavle s pratnjom pošao u Staru Gradišku kod četničkih jedinica, koje su bile formalno stupile pod Drljevićevu komandu, i transformisale se u diviziju sa tri brigade: ,,Vuk Mićunović“, ,,Bajo Pivljanin“ i ,,Nikac od Rovina“.

Dogovorom Pavelića i Draže Mihailovića, ustaše su ubile Pavla Đurišića s pratnjom. Onda su četnici, u Judenburgu, u novembru 1945, ubili i Sekulu Drljevića i njegovu ženu Mariju, iako su bili pod oružanom ustaškom zaštitom.

S dozvolom ustaških vlasti koje su ga štitile, likvidirali su svjedoka zločina, koji su za račun Mihailovića počinile ustaše, ubistvom Pavla Đurišića sa oko 150 četničkih oficira i političkih rukovodilaca, piše Minić.

A oko 5.000 četnika i članova četničkih porodica, Sekula Drljević je proveo kroz Zagreb, i izveo iz NDH žive i zdrave. Da bi ih partizani zarobili na Zidanom mostu u Sloveniji. Oko 1.200 su strijeljali, oko 2.000 mladića vratili su u Crnu Goru a oko 1800 je uspjelo da pobjegne iz partizanskoga obruča preko Alpa u Italiju.

Da bi sklonili od javnosti ove kompromitujuće činjenice o saradnji četnika i ustaša, promijenili su ugao gledanja na ulogu četnika u Drugom svjetskom ratu. Tumače je iz pozicije slijepoga miša, naglavačke, iako nema te vradžbine kojom se kolaboracija četnika sa okupatorom i ustašama može premetnuti u vrlinu. To demonstriraju na Blagojevom primjeru, kojemu je namijenjena uloga simbola cijeloga četničkoga pokreta. Mit o njemu kao „srpskom junaku i osvetniku“ treba da zakloni saradnju četnika i ustaša i zločinačku suštinu „Jugoslovenske vojske u otadžbini“.

LAŽ KAO ISTORIJSKA ISTINA

Pred samu smrt, 1999. godine, Blagoje Jovović je došao iz Argentine i ispovijedio se Amfilohiju Radoviću, tvrdeći da je 42 godine ćutao da je on izvršio atentat na Pavelića i ranio ga 1957. godine, od kojih posljedica je ovaj, u decembru 1959. godine, umro u Španiji.

Amfilohije je na mah shvatio hipnotičku moć jedne takve fantazije unutar prostoga svijeta, koja mu je ideološki bila s ruke. Pokrenuo je mehanizam koji je trebao da je oblikuje u mit, koji je od toga trenutka počeo da dobija konture.

Već je štampana knjiga ,,Dva metka za Pavelića“ koja ga slavi kao atentatora na Pavelića, dobio je ulicu u Zemunu, priprema se podizanje spomenika njemu u čast i snimanje igranog filma o ,,Blagoju Jovoviću kao srpskom osvetniku“.

Evo što kažu izvori o tome atentatu! Pavelićeva šćer Višnja, u intervjuu španskom dnevniku ,,El Pais“, negirala je da su ga ubili Srbi, već je tvrdila da su ga ubili Hrvati u borbi za preuzimanje i kontrolu hrvatske emigracije.

Četnički emigrant iz Argentine, Cetinjanin Vlado Ivanišević bio je zapanjen kad je čuo za Blagojevu ispovijest, jer o tome četnička emigracija nije znala ništa. A ni u dokumentima ne pominju se ni četnici ni Blagoje kao izvršioci atentata. Sama činjenica da Blagoje nije došao u zemlju 1990. godine, odmah nakon rušenja komunizma, i predstavio se kao atentator na Pavelića, dok su još bili živi četnički vojvoda Đujić i većina četničke emigracije koji su o tome nešto znali, nego tek 1999. godine, kad su većinom bili mrtvi, budi sumnju u njegov iskaz.

Znao je i da bi ga s tom aurom atentatora na Pavelića, početkom devedesetih godina prošloga vijeka, Vojislav Šešelj i Vuk Drašković, sa svitom od više stotina hiljada ljudi, dočekali usred Beograda kao heroja i za života mu podigli spomenik, i opet nije došao. A nije ni ponudio nijedan dokaz niti śedoka koji bi śedočio u njegovu korist.

I Blagojeva šćer Karina tvrdi da je tek kad se Blagoje 1999. godine ispovijedio Amfilohiju u Ostrogu, saznala da je on izvršio atentat na Pavelića. Došao je, u stvari, pred samu smrt, jer ga je pekla savjest zbog dezertiranja iz jedinice, odlučan da promijeni status dezertera za života u nacionalnoga heroja u smrti.

No, rehabilitacijom i mitom o njemu kao ,,srpskom osvetniku“, ne može mu se povratiti čast, jer se nije ponašao časno u najtežim trenucima povijesti vojne jedinice kojoj je pripadao i nije izvršio atentat na Pavelića, niti je to dokazao niti za tu tvrdnju ima ikakvih dokaza.

Bio je i ostao dezerter koji je izdao svoje ratne drugove, ma kakvi oni bili i ma ko što o njima mislio.

Portal Analitika