Misli, piši i zbori crnogorski!

Najveće crnogorsko prokletstvo je to što je našim neprijateljima pošlo za rukom da dobar dio populacije ubijede u inferiornost Crne Gore i svega crnogorskog. Nije taj proces od juče, ni unatrag dvije i po godine ili tri decenije. Trajalo je vjekovima to plansko i sistematsko ispiranje mozga i ubjeđivanje kako smo nesposobni za samostalan život i postojanje uopšte.

I najviše se odrazilo na kulturnu stranu našeg naroda. Crnogorci kao ratnici i heroji slavljeni su dok je bilo potrebno da postoji uzor porobljenim južnoslovenskim narodima. Kad je za tim prestala potreba, tj. kad je srpska država prvi put priznata na Berlinskom kongresu 1878. godine, činjenica o crnogorskoj osobenosti postala je prijetnja. 

Kako su tumačili prvi velikosrpski ideolozi, istovremeno postojanje Crne Gore i Srbije je međusobno isključivo ili, kako bi oni rekli, ne mogu postojati dvije ''srpske kraljevine''. Zbog toga je trebalo na svaki mogući način uništiti razloge za postojanje crnogorske države, tj. njene osobenosti i potčiniti je Srbiji na svaki mogući način. Bez osobenosti nema ni potrebe za postojanjem posebne države. To se uspješno radi dan danas i od toga se nikad neće odustati.

Naravno, najupečatljivija karakteristika Crnogoraca je njihov jezik, specifičnog izgovora i akcenta. Veliki srpski književnik Ljuba Nenadović koji je puno drugovao sa Njegošem, u jednom svom radu o Crnogorcima navodi da se u crnogorskim školama izučava crnogorski jezik. On dalje kaže da je taj jezik ''umnogome različan od onoga priznatog, lepog jezika na kom je Biblija prevedena''. 

Ođe jasno aludira na reformisani jezik Vuka Karadžića koji je napravljen za srpske standarde, a na kojemu je Vuk i preveo Jevanđelje. Nenadović je bio i političar pa dalje konstatuje da ''ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, posle 100 godina, između ta dva jezika biće veća razlika, nego što je izmeđ portugalskog i španskog''. 

Naravno, to se nikako nije smjelo dozvoliti, budući da bi to bio trajni kraj za ostvarenje srpskih planova u Crnoj Gori.

Njegoš i kralj Nikola nijesu puno marili za crnogorske osobenosti. Njima su četiri nahije i dio brda bili jednostavno mali. Jedan je želio ujedinjenje vaskolikog slovenstva, a drugi se zadovoljavao i time da bude kralj ''svih Srba'', pa je zbog toga crnogorstvo utapao u srpstvo, kako bi sebi obezbijedio da ga i oni ''od gore'' prihvate kao svog vladara, novog cara Dušana. 

Naravno, manji potok u veći uvire, ne obrnuto. Nikola je žrtvujući crnogorstvo i crnogorske osobenosti nesvjesno žrtvovao i Crnu Goru kao posebnu i nezavisnu državu. Nije se držao vlastitih riječi o crnogorstvu đe veli da ''Crnoj Gori je životno načelo – Crnogorstvo. Bez toga Crna Gora ne bi mogla, živjeti, tj. ne bi mogla biti Crna Gora. Izgubivši to ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale one iste stijene i krš, možda još zaodjenute šumom i zelenilom, ona bi se mogla još i proširiti, u njoj bi moglo biti i više naroda, bogatijeg i prosvijetljenijeg – ali to ne bi bila više Crna Gora, kada u njoj ne bi bilo Crnogorstva''. 

Tako je i bilo! Sve ove stijene i krši su ostali, ali Crna Gora nije bila Crna Gora, jer u njoj nije bilo crnogorstva, budući da je zatirano na svakom koraku.

U obrazovnom smislu to je rađeno i u Kraljevini Jugoslaviji i u onoj socijalističkoj. Učila se tuđa istorija, a vlastita pominjala samo u fusnotama. Bitnije je bilo znati Karađorđev ustanak od činjenice da Crnogorcima tada nije ni trebao ustanak, jer su bili slobodni. Niko nije pominjao Vujči Do, Grahovac, Fundinu i Martiniće, a morali su se znati Marica, Kosovo i Seljačka buna u Hrvatskoj.

Jezik je takođe bio standardizovan vani bez da je iko pitao Crnogorce šta misle o tome. Govor Crnogoraca je jednostavno predstavljen kao seljački i primitivan. I to je veoma ozbiljno shvaćeno od istih tih Crnogoraca, tj. uspjeli su da nas ubijede. Dovoljno je poslušati pjesme crnogorskih izvođača koje su snimljene tokom socijalizma, od vodećih izdavačkih kuća u Beogradu i Zagrebu. Listom su sve na ekavici. Jer, neko im je rekao da tako ljepše zvuči! Da je kulturno, valjda, za razliku od njihovog crnogorskog koji je „primitivan“.

Nijesu nama tu krivi ni Srbi ni Hrvati. Krivi smo jedino mi, jer smo dozvolili da neko zna bolje što smo od nas samih. I dozvolili da nam neko nametne svoj stav. Naravno, kardinalna greška je i to što smo dozvoljavali da nam drugi štampaju udžbenike iz kojih uče naša đeca. Poslije 100 i kusur godina ispiranja mozgova crnogorskim generacijama, prvi udžbenici štampani su u Podgorici tek prije desetak godina. O njihovom upitnom kvalitetu drugom prilikom.

Podanički mentalitet još uvijek nije napuštio dio populacije i izvor je svih naših problema. Takvi misle da smo mali, jadni i nesposobni da sami postojimo. Misle da je naša kultura mala, pa mora da traži mjesto u većoj, srpskoj... 

Sa druge strane, zaboravljaju slavnu prađedovsku istoriju i tradiciju. Običan mentalitet krda, jer se jedinka smatra da je u velikoj i agresivnoj grupi sigurna i najjača. Zbog toga izdajnici idu da polažu račune u Beograd i Moskvu. Valjda misle da su tako dio jakog čopora, a zapravo su u očima svojih čobana najobičnije crne ovce.

Sa druge strane, proces za uništavanje i nipodaštavanje i najmanje ideje o crnogorskoj posebnosti dolazi na nož predstavnika genocidne ideologije. Zbog toga ne čudi skoriji incident vezan za crnogorski jezik. Bilo je samo pitanje vremena. Zbog toga je i Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja glavna meta velikosrba. Jer je jedina crnogorska institucija koju nijesu uspjeli da zaposjednu litijaši. Bastion slobodne misli i prva linija odbrane čestice crnogorstva!

Ne smijemo da padnemo na jeftine propagandne priče! Svako naše djelo, ponašanje, govor i razgovor, napisana i pomišljena misao mora biti crnogorska. Sa ponosom i prkosom izražena! Jer, mi nisjemo inferiorni i nijesmo tuđi, nego svoji i na svome. Tako treba da vaspitavom i našu đecu. Jer, samo vaspitavanje budućih generacija i ispravljanje vjekovnih grešaka i praznina može obezbijediti vječnost Crne Gore. I, naravno, naučite đecu da preziru izdajnike.