Piše: Dubravka Jovanović
I odmah misao kako niđe na svijetu brže ne sviće kao u Boki Kotorskoj.
U tom poljupcu mora i krša, u susretu i pomirenju civilizacija i istorijskih slojeva, u poju zvona svih kampanela mora svjetlost, mora cvijet.
U ritmu mora i taktu zvona, u šumovima i tonovima prošlost, sadašnjost i budućnostdugog Bokeljskogtrajanja.
Sunce je ovdje u koru naranče ušlo, a list joj smaragdom vjekova opstaje.
Divlja je kao djevojka neukroćena, pa zato žuti grozdovi iz bokeških đardina i posred Božića.
Onda s prvim danima Nove, kad poraste dan koliko kokot preko praga pasa, po predanju starih, u vlažnom jugu, stidno proviri ljubičasta kap proljećnog daha.
Tek mirisom slutnje, kao svila sumraka kad klizne niz bedra, one mi potvrđuju da sviće.
Ljubičasto su se javile pod suhomeđom.
Znam jezik kojim govore.
Pričaju o vječnosti, o ljepoti koja je istinska kada se samo nazire.
O skromnosti koja dobije nagradu kad–tad, jer ne viče na sva zvona i ne gordi se.
Skrivene, samo ih miris starinski odaje.
U njihovom cvijetu opstojava tišina.
Treba je znati čuti.
Ni ljubičice ni jagorčevinu ne htjedoh ubrati.
Ostala bi samo tiha bol ubranog cvijeta.
Neka obraduju druge.
One koji znaju da prepoznaju vrijednost i radost u malim stvarima.
Njihova prisutnost se buđenje zove, rađanje trava, vlažnost zemlje, izlazak iz tame i kavge što nas snađe.
Neka s njima svane.
Ispred svih naših svetinja, da u sve hramove i manastiremožemo bez ograda.
Dobar senj (znak) na početku novog ljeta.
Da svane iznad mora i gora ovih, pod nebom Crne Gore.
Eto cvijeta dovoljno smjelog da miriše i izbori se sa munjom i olujom ovog nevremena.
Što je sa ljudima?
