U antičkom mitu Minotaur nije bio samo čudovište zatvoreno u lavirintu, već prevashodno simbol iznevjerene nade — biće čija je forma obećavala spoj mudrosti i snage, a čije je postojanje donijelo strah i razaranje. Glava bika, koja je trebalo da simbolizuje snagu, i tijelo čovjeka, koje je trebalo da donese mudrost, pretvorili su se u svoju suprotnost: sirovu snagu, goli instinkt i neobuzdanu agresiju koja je samim svojim postojanjem i djelovanjem razarala zajednicu. Upravo u tom neskladu i iznevjerenim očekivanjima krije se snaga metafore koja se danas može prepoznati u crnogorskoj političkoj stvarnosti.
U današnjoj crnogorskoj politici Minotaur jeste čudovište, nastalo kao posljedica niza pogrešnih odluka, prije svega glasača, ali ne manje i niza pogrešnih odluka aktuelnih političkih subjekata, kako opozicije tako i pozicije. Čudovišni politički Minotaur sa glavom DNP-a i tijelom NSD-a. Glava bika, a bik nije; tijelo čo'jeka, a čo'jek nije.
DNP opozicija koja to nije, NSD vlast koja bi da jeste. Najmanji zajednički sadržalac - namjerno i svjesno urušavanje i sprečavanje EU puta Crne Gore, kroz namjerno i organizovano razaranje i rastakanje državne strukture Crne Gore, kako bi dokazali nemogućnost postojanja organizovane zajednice u granicama savremene crnogorske države. Da nije sramno, bilo bi ružno.
U mitu je Minotaur prijetio Atini, tražeći stalne žrtve kako bi opstao. U savremenom političkom kontekstu žrtve nijesu ljudi, već vrijeme, stabilnost i evropska perspektiva države. Godinama su građanima iz opozicionih klupa nudili Potemkinova sela, samo da sruše bivšu, kako su voljeli reći, odnarođenu vlast. Dolaskom u zonu stvarne odgovornosti postalo je jasno da od toga nema ništa.
Govorili su, naročito Minotaur, dvojac DNP–NSD, o meritokratiji i vlasti sposobnih, samo da dobiju priliku da vladaju, a kad su zavladali doveli su najnesposobnije. Govorili su da će se svi zapošljavati na konkursima, za sve jednako, a dovodili su po ugovorima zaključenim u četiri oka i partijskom ključu. Obećavali su ukidanje sankcija „bratskoj“ Rusiji, pa su ih nakon dolaska na vlast pooštrili. Obećavali su izlazak iz NATO saveza, a kad su zasjeli u fotelje povećali su davanja za NATO sa 2% na 5%. Garantovali su, kleli se u raznorazne svece, „Dogodine u Prizren“ i poništenje priznanja Kosova, a danas nikad bolja i skladnija saradnja i redovna razmjena ambasadora sa Republikom Kosovo.
Usvajali su tuđe rezolucije koje Srbija, na čije se građane odnose, nije htjela, iz dva pokušaja, usvojiti u svom parlamentu, samo da nas posvađaju sa susjednom Republikom Hrvatskom. Obećavali su rad, red i prestanak zaduživanja, a zadužili su nas za pet godina više nego prošla vlast za trideset godina. Obećavali su stotine kilometara novih brzih cesta i mrežu autoputeva do 2026, a danas 2026. još nijednu cestu, sporu, brzu ili velju, za pet godina nijesu započeli, liše onih koje je stara vlast izgradila a oni uz šampanjac, talmbase i popove poškropili i otvorili.
U tom lavirintu iznevjerenih očekivanja, obećanja, laži, prevara i klerikalizma, posebno mjesto pripada političkom kompromisu, ali ne zarad interesa konkretne zajednice čije interese deklarativno zastupaju i kao brane, već pojedinaca. U tom kontekstu posebno se ističe uloga Bošnjačke stranke, koja je ulaskom u vlast sa partnerima koje je ranije označavala neprihvatljivim otvorila pitanje političke dosljednosti.
Saradnja sa onima koji su u javnom prostoru znali relativizovati ili heroizovati aktere pravosnažno osuđene za ratne zločine nad narodom čije interese vele da zastupa Bošnjačka stranka je dodatno produbila osjećaj moralne i političke kontradikcije i sunovrata. Tako je lavirint postao još složeniji, a izlaz, običnom građaninu, sve manje vidljiv.
Ali kao i svaki mit što nosi put oslobođenja, tako i današnji trenutak generiše novu nadu u oporavak i izlazak iz ovog našeh crnogorskog političkog lavirinta. U trenutku kada se činilo da je Minotaur nepobjediv, pojavio se Tezej — ne kao neko ko je tražio slavu, već neko ko slavu i moć već ima, ali je bio spreman odreći ih se i rizikovati kako bi oslobodio druge.
U savremenoj crnogorskoj političkoj simbolici, STEGA se može posmatrati upravo kroz lik Tezeja iz antičke legende. Skup, profesionalno, lično i porodično ostvarenih pojedinaca, okupljenih oko Strategije za evropsku i građansku Crnu Goru - STEGA, ulazi u politički lavirint svjestan sa kakvom se alom suočavaju.
Srategija za evropsku i građansku Crnu Goru - STEGA predstavlja nadu i vjeru da se znanjem, političkim umijećem i patriotizmom, osjećajem pripadnosti ovom tlu i ovoj zajednici, a ne tamo neđe, ko zna kojoj, za koju im je neko pričao, može prekinuti importovani krug konfuzije, straha i beznađa u boljitak.
Snaga STEGA nije u sili, njena snaga nije u grupi, već u pojedincu koji se već dokazao i pokazao i koji je spreman da preuzme odgovornost. Pojedincu koji, umjesto sigurnosti i komfora, svjesno bira put borbe sa alom, zarad zajedničkog interesa i prosperiteta drugih i drugačijih svojih sugrađana.
U toj simbolici akcenat borbe nije na borbi čo'jek protiv čo'jeka, već borbi ideje slobode, patriotizma i empatije, protiv političkog obrasca i narativa koji opstaje na podjelama, neispunjenim obećanjima, prevarama i lažima.
STEGA ne bi da vlada, već da vlast iskoristi kako bi otvorila izlaz iz lavirinta i ovo društvo, ovu državu i njenu ekonomiju otrgla od mita, „o okrunjenom kukuruzu iz bratske Srbije bez koga ćemo lipsati“, okrene činjenje ka stvarnom i mogućem, kukuruzu koji tek treba posijati kako bi ga kasnije žnjeli i okrunili.
Ako Minotaur predstavlja politiku podjela, straha, beznađa i klerikalne zatupljenosti koja Crnu Goru vraća unazad, onda je ideja evropske, stabilne i građanske države, koju baštini STEGA, nit koja vodi u budućnost, na put boljitka kroz pripadnosti društvu zapadne provenijencije. Upravo zato se u ovoj priči rasplet ne vidi u sukobu radi sukoba, već u prevazilaženju straha i vraćanju politike čovječnosti, politike patriotizma, politike stvarnih obećanja zasnovanih na realnim mogućnostima i osjećaju pripadnosti državi čije je ime sinonim slobode - Crnoj Gori i crnogorskoj državotvornoj ideji.
